kolumne

Dvanaesti mart, Dan četvrtka, dvije i dvadeseta. Koronavirus je tema već par dana, pa pretpostavljam da će i danas biti. HOĆEŠ TI BITI PAMETAN! Nevezano za taj virus, nailazim na podatke o mađarskom liječniku koji je prije stotinu i sedamdeset godina ustanovio da su žene-rodilje umirale od rodne groznice jer muškarci koji su radili autopsiju, a potom porađali trudnice, nisu dovoljno vodili brige o higijeni svojih ruku! Kolege liječnici proglasili su njega ludim i umro je od infekcije koju je zadobio kada su ga zaštitari u ludari premlatili. Pravilo je u NEnormalnome svijetu: ako radimo bilo šta normalno – mi smo ti koji nismo normalni! Kako onda ostati normalan? NE POSTOJI NIKAKAV BOG,… To je prvi dio Kelime-i-šehadeta, našeg očitovanja o Božjoj univerzalnoj jednoti. LA ILAHE, znači: ne postoji apsolutno nikakav bog, ta vrsta ne postoji, ne egzistira, ni na koji način! Ovdje se negacija “LA” u arapskome jeziku naziva “LA – za negaciju vrste”. Dakle, nikako, nikakav, nigdje, apsolutno ne postoji, nama ga! …OSIM: ALLAH! U tome prostoru gdje ne postoje apsolutno nikakva božanstva, bogovi, u praznom prostoru bez boga: “…osim: Allah!”, Sam, Jedini, Nema drugoga, nema kompe, nema druga, nema žene, nema djecu, nema braće, nema porodicu, ne postoji nikakvi bogovi, osim: Allah! Kako veličanstveno! Zatim, kada se svemu...

Dvadeseti je, veljače. Februar, dvije i dvadesete. Sve u nekom naboju; temperatura je petnaestak stepeni u plusu, migranti protekle sedmice nekakve proteste organizuju, po čaršiji heftu dana pedeset policajaca i specijalaca, na svakom uglu vozila granične policije, ovamo po medijima vrte se nekakve bajke o cijepanju, otcjepljenju, ratovima koje nema ko voditi i odbranu u kojoj nemamo branilaca, nebuloze, šuplje priče, novinarka na radiju pita dijete: Eto, dok se neka djeca zanimaju za matematiku, tebe je ipak više zanimala informatika, zašto? Dijete zamuca u mikrofon; kako dati smisaon odgovor na besmisleno pitanje?! DIJALOG MOZGA S PAMEĆU Jeste, dok mlađi kolega u Dijalogu vodi monoposim (μόνο πόσιμο) sa šalicom kahve, u mene se mozak raspričao s pameću jer je upamtio mnogošta što je vidio i čuo, a što pamet ne razumije. Pamet katkada zastane i pita se: ček’ malo, pa je li dotle došlo? Naravno da jeste! – veli mozak. Ne samo da je došlo dotle – nastavlja mozak – da gospođa pamet ne može razumjeti, već ni ja, koji sam gospodin mozak, nisam kadar sve spremiti i raščlaniti. Stvara mi se zbrka jer nadolazi neka pjesmica iz djetinjstva kao novi sistem po kojem se stvari ređaju u glavi: konj tjera kočijaša, zec tjera psa, pile uči koku, trava pase kravu,… Gospođa pamet imala je gomilu pitanja, na koja zbunjeni gospodin mozak nije imao adekvatnih...

Osjetljivost često doživljavamo kao negativnu osobinu, a izrazito-osjetljive osobe (HSP) uglavnom optužujemo da sve shvataju previše lično, čak i preozbiljno. Visoko-osjetljivi dublje osjećaju, više analiziraju, teško donose odluke, lahko uočavaju detalje koje prosječno-osjetljivi ne bi primijetili i – što je najvažnije za vas koji to niste – highly-sensitive persons nisu takve osobine odabrali, mi smo s time rođeni. Nasljeđujemo takvu narav genetski. ŽURI DIJETE NA POUKU Nikada nisam volio kada mi se priprsne u vožnji: “Jel’da si je vidio?!” – Naravno da jesam! Vidio sam kod nekoga od vas kako vam je slika na zidu ukošena za cijeli milimetar, keramičaru sam nedavno kazao da nije polu-mozaične pločice poređao na istu stranu jer sam u mozaiku primijetio šablonsko ponavljanje. Kod prijatelja u Bihaću u dva pogleda uz stub u dnevnom boravku uočio sam šablone imitacije lijepljenog kamena. Cestom dok vozim primijetim sve! Žive, mrtve! Ponekad mi promakne radar, ali – nije do njega. Tako sam primijetio dječačića kako užurbanim korakom ide iz suprotnog pravca prema meni. Praznik je, nema škole. Znam da nisam toga dana vozio djecu u školu. Dječačić je mogao biti bilo koji, ali nije! On ne nosi poderane hlače, pristojno je odjeven, pomalo i ozbiljno za njegove godine, pa je očito da nije izišao na druženje s drugom djecom, već ide na ozbiljno...

Devetnaesti je, januar. Dvije i dvadeseta godina, meni – prva poslije četrdeset. Htio ja to ili ne, obračun se u glavi dešava. Zbrajanje, oduzimanje, komparacija, skraćivanje dijeljenih i podijeljenih, množenje, dijeljenje, kvadriranje, kubiranje, izvlačenje korjena,… VOLIO BIH DA NISAM U PRAVU! Lome mi se i vrzmaju razne misli po glavi, o svemu i svačemu. O sistemu najviše. Tome koji kreira ludačku svijest koja ubija podsvijest i savjest! Prilazim pješačkom prijelazu, neka gospođa trči preko njega usput dajući znakove išaretom da mi se mnogo zahvaljuje što sam… šta?! Što je nisam pregazio, što joj nisam trubio svirenom, što joj nisam opsovao majku njenu jer prelazi cestu na prostoru rezervisanom upravo za pješake!? Čemu strah? Zar je postalo pravilo da pješaci bježe pred vozilima? Kada se dočepala trotoara, opet je zastala i osmijehom se zahvalila, blago se naklonivši prema meni. Uzvratio sam osmijehom, dlanom prema njoj dam joj “peticu” ne osjećajući pritom – ustvari – nikakvu radost, već sram i stid! Hoće li nam se ljudi zahvaljivati ako ponekad nismo zlobni? ODJEDNOM RAZUMIJEM PIJANICE Pod cunamijem nekih dešavanja s kojim sam se morao suočiti, često sam se pitao – da nisam naučio, kako bih se sa svime nosio? E, pa, ne bih se nosio! Mnogi koji završe u kafani, nisu tamo iz navike, nego zbog toga što neke važne stvari nisu...

Tako je i jutros granulo. Baš s istoka. Prvi je dan dvije i dvadesete a Sunce i dalje s istoka navire. Otvorim prozor, tobe jarabbi, k’o da sam u snu. Hej, koja tišina! Čaršija od mene nekako k’o na sofri, pa čujem sa prozora sve što se dolje dešava. Jutros tiho nekako. Dvoumim se bih li sletio do čaršije popiti kahvu koju će neko drugi da pripremi, ili da se vratim u početni horizontalni položaj. Ipak sam se spustio do čaršije. Za ne povjerovati! Mislim, tako se to kaže, iako znamo svi da je to tako. Prvi je, Nova godina, neradni dan, ali vidim: radi!, zatim: i on radi!, zatim: i oni rade!, tako uz čaršiju, napravim krug tek tako iz neke radoznalosti. Navratim kod jednoga da popijem kahvu, onoga koji je svoje radnike poslao kući, a došao lično poslužiti nekoliko nas koji ćemo svejedno negdje potražiti kahvu i na neradni dan. Poslije devet sati čaršija je bila već popunjena svijetom. Optimističan sam što za bajram ipak nije tako. Za bajram smo kod rodbine s kupljenim hedijama ili dijelimo kurbane. Za Novu gledam ipak ta zabrinuta lica očiju uprtih prema graničnom prijelazu koji jedva čeka da ih zadrži i izvuče iz njih posljednji atom strpljenja. Razmišljam o svim tim radničkim pravima. Na kasi zastanem pa nazovem selam kasirki. Upitam je: Kako ste? Začudi se, pa odvoji pogled od kase. Navika mi je uputiti i blagi osmijeh, jer će i ona uzvratiti osmijehom i kazati:...

Taj period života u kojem tako strasno prihvatimo “vjeru sa izvora”, znam da je ispunjen ushićenjem, zanosom, radošću, entuzijazmom… Šta god da je od vjere, a to nisam ranije znao, odmah to prihvatim i u životu primijenim. Subhanallah, šta sve nisam znao! Čak, štaviše, izaći će sve to na jedan stepen kada sam došao do uvjerenja da – u biti – uopće nisam o vjeri ništa ni znao! U podsvijesti me, ipak, kopkalo pitanje: je li sve to zaista realno? ARAP KOJI NE ZNA KLANJATI Sjetio sam se, u tome zanosu, kako je jedna divna nastavnica, mehlem od insana, dovela među nas još inih osamdesetih nekakvog Arapa koji bijaše (i sada je) njen muž. Visok, tamnoput, špreha arapski, ali – brate! – kada stade do mene da klanjamo iza moga babe-efendije, bješe podne il’ ikindiju, Allahu Milostivi – pa ovaj Arap ne zna klanjati! Hej, svezao ruke navrh prsa, raskoračio se,… a jes’ nepristojan u namazu! Što ja nisam ni klanjao svoj namaz jer sam, u biti, cijelo vrijeme samo pratio njegovo “neznanje” o namazu, tada to nije bilo bitno. Na moje očito zaprepaštenje, babo je poslije namaza reagovao objašnjenjem kako postoje različite prakse obavljanja namaza i da su sve one u okviru ispravnog. I ovo naše je ispravno, ali i ono njegovo. Sjeta na taj događaj kopkala je u meni sumnju da je sve ovo malo prenapuhano. Naprosto ne može...

TU SAM Da, znam. Taman se uhodao i stadoh. Oktobar je ili listopad, petnaesti. Još uvijek dvije hiljade-tisuće i devetnaesta. Od februara, kada sam napisao prvu neku kolumnu javno na svome FB profilu, toliko se toga izmijenilo. Stoji li tvrdnja da vuk dlaku mijenja, a ćud nikada, vidjet će se u daljem tekstu. KORUPTIV To je taj novi padež u našem jeziku, odgovara na pitanje dativa i prostog količinskog pitanja: kome, koliko? Prošireno količinsko pitanje bi još glasilo “Koliko puta”, tj. “Dokle?!”. Nabralo se bilo tih nekih iskušenja, pa me sahvatalo i srušilo. Nisam sebi mogao vjerovati kada mi se utroba “prevrnula” od stresa, skvrčili se mišići i završih u hitnoj. Netom i na CUM-u u Kantonalnoj. Sjedim u čekaonici i tipkam u mobitel. Mislim, šta bi “normalan” insan danas uopće radio u čekaonici ako ne bi tipkao u mobitel!? Trznu me iz tog virtualnog svijeta glasan i jasan selam: – “Esselamu alejkuum! Kako ste?” Mehanički sam odgovorio popraćeno osmijehom i mislim dobro odglumljeno da sam je prepoznao: – “Alejkumusselam, dobro hvala Bogu! … Hvala!”. Bijaše to neka muslimanka pod širokom mahramom i takvim džilbabom, visoka, vedra, nasmijana. Vjerovatno je primijetila da sam potpuno zbunjen i da nemam pojma ko je. Kako ona proletje, tako se namaknuše dvojica. Bijela kuta i pored nje civil...

ČETERESNICA

Jest, evo, baš ću sada o četeresnicama… Napisao sam prošloga puta da ćemo o korisnim djelima za umrle. Nije mi bila namjera pisati ovakvu edukaciju, ali eto mora se malo odstupiti od običaja. Četrdeset je dana kako sam prošli tekst objavio (Crna tema: Lijevi put #3).

GOSPODARU NAŠ, OPROSTI MENI

To je glavni dio. Dova. Molitva. Za roditelje. “Gospodaru naš, oprosti meni i roditeljima mojim!” Kada se ova dova uči? Kada klanjamo namaz. Ko klanja namaz, on već čini dobro roditeljima. Umrlima ali i živima.

MILODARJE

Čovjek je pitao Vjerovjesnika, govoreći o majci svojoj kako je mnogo darivala druge, kada bi nakratko oživjela prvo bi gledala nekome milodar učiniti, bi li on mogao milodarivati u njeno ime? Naravno! – kazao je Miljenik, alejhisselam.

NAMAZ

Za korist drugoga, pogotovo roditelja, može se obaviti hadždž, postiti dobrovoljni ili zavjetni post, pokloniti u trajno dobro (vakuf), otvoriti zakladu, dati zekat, sadaku, sadekatul-fitr… jedino se ne može obaviti namaz! Ni propušteni obavezni, ni zavjetni, niti dobrovoljni,… to je ono što svako za sebe treba na vrijeme izvršavati jer se ničim drugim i niko nam drugi to ne može nadoknaditi.

NAMAZ JE PROPUSNICA ZA VJEČNA UŽIVANJA, ODMOR, RAHATLUK, RADSOT, SREĆU,… sve nam to stoji u namazu!