kategorijaKolumne

KABEL ZA STARE VEZE

K

Neki polovan monitor sam kupio za šest eura i kada htjedoh priključiti ga na laptop vidim da među odloženim kablovima nemam niti jedan klasični (VGA) kabel. Koliko sam puta premjestio tu kutiju s kablovima među kojima je bio i taj neki VGA, takozvani “obični” kabel za monitor. Svaki put kada bih ih negdje premiještao pazii bih da me ne ulove oči, bilo čije, jer bi me inače upitali: “Što će ti ti kablovi? Što to ne baciš?” a ja bih kao papagaj ponavljao: “Neka, mogu nam zatrebati.”. E, izgleda da sam i ja jednom pomislio kako mi taj kabel neće više nikada trebati i da sam ga ipak izbacio. Vozeći se danas do polovaže da kupim polovan kabel, razmišljam o tome kako nekada odbacujemo stare veze s ljudima koji su nam nekada bili važni, koji su nam trebali. Danas, kada nam više nisu potrebni, dobro bi bilo čuvati te veze, ne odbacivati ih. Ne znamo kada će nam zatrebati usluga davnog poznanika, pa ćemo poželjeti da imamo negdje taj kabel da se spojimo, povežemo. Ako nemamo s njima vezu, a onda s njihovom djecom, roditeljima,… nekada i dobar adapter može i preko novijih kablova uspostaviti konekciju sa davnim prijateljima. Dok tako razmišljam o ozbiljnim pitanjima, pasivno slušam nešto sa televizora i čujem pitanje novinara sa Javnog Servisa građanima koje očito smatraju ludima: “Gdje ćete provesti najluđu noć?” ČEMU SE LJUDI...

SELAM I MIR SVIMA IZ BELGIJSKE KRAJINE

S

Povodom , dana kada se jedan bosanski narod odlučio, prije tačno osamdeset godina, da se više neće međusobno šikanirati zbog različitih nacionalnih osjećaja niti zbog vjerskih ubjeđenja, želim kazati da je i Belgija imala svoj ZAVNOBELG… samo s jednom bitnom razlikom: ovdje je taj ZAVNO urodio plodom, dok je u Bosni umro još u pokušaju. U Belgiji su 1970.g. ozakonjena dva entiteta (flamanski i valonski) s jednim distriktom, s tim da ovdje distrikt nije neki gradić, već glavni grad Brisel. U Bosni je Brčko distrikt a Sarajevo glavni grad Federacije (RS ga ne priznaje). Trebalo je Sarajevo biti distrikt a Banjaluka i Mostar da ne budu više od Zenice i Tuzle. Ovdje žive narodi koji stvarno ne razumiju jezike drugih. Belgijski sjeverni entitet govori holandski, a južni entitet francuski. E, ima ovdje i “krajina”, kao što smo mi Krajišnici – bivši hrvatski plemići – tek tristotinjak godina dio Bosne, tako je i ovdje jugoistočni dio Belgije prije osamdesetak godina dodijeljen Belgiji i ovdje se od 1973.g. i službeno govori njemačkim jezikom!!!Pitam se, pošto i mi Krajišnici imamo “svoj” jezik, kada ćemo dobiti pravo na svoje govorno područje?! MA, NE PITAM SE Naravno, pitanje o jezicima više je sarkastično jer znam kada sam u Bugojnu u nekom malom dućanu pitao imaju li kruha, da se prodavačica iživljavala svojim inatom i bezobrazlukom nad mojim...

ZVIJEZDA MOŽEŠ BITI TI

Z

Rahatluk je kada možeš punim plućima udahnuti, negdje gdje ti niko ne remeti mîsli. Tamo gdje možeš razmišljati o smjeni dana i noći, posmatrajući kako – bez svjetlosti, svaki brežuljak, svako stablo, svaki žbun, svaku kuću, obavije tama. Mrak. Tmina. Sjetih se, onda, zvjezdanog neba. Zašto zvijezdama nije mrak? I Mjesecu je nekada mrak, ali zvijezdama – nikad! Kazivao je svome društvu naš učitelj, Bogu omiljeni Istinoljubitelj, Muhammed Resulullah, sallallahu alejhi ve selleme, jedne prilike, o tome kako nebeski anđeli, melaike, vide na Zemlji, kao što mi vidimo na nebu, neke zvijezde, kojima nikada nije mrak, ni kada zađe Sunce, ni kada ih ljudi vide, ni kada ih niko osim Boga i Njegovih melaika ne vidi, nikada im nije mrak. Zar zvijezdama može biti mrak? Zvijezde koje noću sjaje toliko da ih vide oni koji žive na nebesima, jesu kuće u kojima se noću uči Kur’an. Stojeći, sjedeći, naslonjeni, pruženi, u namazu, čitajući, napamet… Rahatluk je kada odahneš, potom, sjetivši se da svime upravlja Onaj Čije svete riječi trebaš noću ponavljati, Koji ti je dao svjetlo, ali ga trebaš ti upaliti. Eh, kako Si milostiv, Bože. Dok zaspemo, pokupit ćeš sve naše duše Sebi, pa koje budu “na listi” ostavit ćeš i nećeš je više nikada zemljanom tijelu vratiti, ali mnoge ćeš vratiti i dati im priliku da sutra budu bolji, dat ćeš mnogima priliku da se sutra...

MASKA U MODI

M

Maske svuda, maske oko nas, na distanci jedva čujno dopire vaš glas,… Tako je u apoteci, domu zdravlja, općini i bolnici. A ostali nose maske na bradama jer, vjerovatno, dišu na škrge? Zelene maske, bijele, crne, plave, ljubičaste…neizostavni modni detalj i novi trend.

Dok ja razmišljam o tome kako se zezamo s tim maskama, nailazim pokraj policije i zbunjen gledam šta bih prije: da navučem masku ili pojas ili, pak, da bacim telefon iz ruku? Uredu, upalit ću svjetla. I spustiti telefon.

Kao, eto, vama se ovo nikada nije desilo!? Sve one savršene što nikada nisu pogriješili treba zaobići bez žmigavca i lakše ćemo voziti svoj život u kojem ima dovoljno krivina i bez tih nepoželjnih što nas usporavaju i osnovna prava nam osporavaju. Tu najprije mislim na pravo da budemo čovjek sa svim našim vrlinama i mahanama.

PETARDE ZA GOLUBOVE

P

Tako ramazanom, dok su se u džamiji klanjale teravije i rani sabah, ja noću ne spavam jer mislim da bih mogao prespavati sabahski ezan i gašenje kandilja. Poslije sabaha onda spavam i kada najbolje ušećerim u komšije unuče iziđe napolje i baca petarde na golubove. Kazivala mu žena njegova da neda djetetu, pa hodža ne spava svu noć, sad bi odmorio čovjek. On bi na to kazao: neka, šta fali, neka dijete razgoni proklete golubove, kenjaju mi po olucima i balkonu! Dođe onda i taj bajram. Moja djeca izišla da se raduju bajramu i bacaju petarde. Nakon pola sata ulaze uplakana: Babo, onaj komšija nas otjerao i rekao da ga uznemiravamo petardama. Dobro. Ikindija je, pa komšija sa ikindije sa mnom neku riječ prebaci, a nečije dijete projuri pokraj nas na biciklu, kad će ti on: Kako su ova djeca danas nedokazna! Da, – nadovezao sam se – hoće čak i slagati! Eno moja djeca jutros ušla kažu komšija galamio što bacamo petarde. Ma sram vas bilo kako lažete na čovjeka, on voli djecu i nije tako lud i bezobrazan da na vas galami, a njegovo unuče je bacalo petarde kad sam ja želio odspavati i odmoriti, pa on nije dao na dijete da se galami, nego baš govorio: samo se ti sine igraj i bacaj petarde! Ja ne mogu da vjerujem da su djeca tako lažljiva. Hej! A ja znam tebe ti si baš dobričina, nisi mahnit k’o neki ljudi… Veli on: da, da, me neee, ne bih ja nikada, nek’ se...

HOĆEŠ TI BITI PAMETAN!

H

Dvanaesti mart, Dan četvrtka, dvije i dvadeseta. Koronavirus je tema već par dana, pa pretpostavljam da će i danas biti. HOĆEŠ TI BITI PAMETAN! Nevezano za taj virus, nailazim na podatke o mađarskom liječniku koji je prije stotinu i sedamdeset godina ustanovio da su žene-rodilje umirale od rodne groznice jer muškarci koji su radili autopsiju, a potom porađali trudnice, nisu dovoljno vodili brige o higijeni svojih ruku! Kolege liječnici proglasili su njega ludim i umro je od infekcije koju je zadobio kada su ga zaštitari u ludari premlatili. Pravilo je u NEnormalnome svijetu: ako radimo bilo šta normalno – mi smo ti koji nismo normalni! Kako onda ostati normalan? NE POSTOJI NIKAKAV BOG,… To je prvi dio Kelime-i-šehadeta, našeg očitovanja o Božjoj univerzalnoj jednoti. LA ILAHE, znači: ne postoji apsolutno nikakav bog, ta vrsta ne postoji, ne egzistira, ni na koji način! Ovdje se negacija “LA” u arapskome jeziku naziva “LA – za negaciju vrste”. Dakle, nikako, nikakav, nigdje, apsolutno ne postoji, nama ga! …OSIM: ALLAH! U tome prostoru gdje ne postoje apsolutno nikakva božanstva, bogovi, u praznom prostoru bez boga: “…osim: Allah!”, Sam, Jedini, Nema drugoga, nema kompe, nema druga, nema žene, nema djecu, nema braće, nema porodicu, ne postoji nikakvi bogovi, osim: Allah! Kako veličanstveno! Zatim, kada se svemu...

DIJALOG MOZGA S PAMEĆU

D

Dvadeseti je, veljače. Februar, dvije i dvadesete. Sve u nekom naboju; temperatura je petnaestak stepeni u plusu, migranti protekle sedmice nekakve proteste organizuju, po čaršiji heftu dana pedeset policajaca i specijalaca, na svakom uglu vozila granične policije, ovamo po medijima vrte se nekakve bajke o cijepanju, otcjepljenju, ratovima koje nema ko voditi i odbranu u kojoj nemamo branilaca, nebuloze, šuplje priče, novinarka na radiju pita dijete: Eto, dok se neka djeca zanimaju za matematiku, tebe je ipak više zanimala informatika, zašto? Dijete zamuca u mikrofon; kako dati smisaon odgovor na besmisleno pitanje?! DIJALOG MOZGA S PAMEĆU Jeste, dok mlađi kolega u Dijalogu vodi monoposim (μόνο πόσιμο) sa šalicom kahve, u mene se mozak raspričao s pameću jer je upamtio mnogošta što je vidio i čuo, a što pamet ne razumije. Pamet katkada zastane i pita se: ček’ malo, pa je li dotle došlo? Naravno da jeste! – veli mozak. Ne samo da je došlo dotle – nastavlja mozak – da gospođa pamet ne može razumjeti, već ni ja, koji sam gospodin mozak, nisam kadar sve spremiti i raščlaniti. Stvara mi se zbrka jer nadolazi neka pjesmica iz djetinjstva kao novi sistem po kojem se stvari ređaju u glavi: konj tjera kočijaša, zec tjera psa, pile uči koku, trava pase kravu,… Gospođa pamet imala je gomilu pitanja, na koja zbunjeni gospodin mozak nije imao adekvatnih...

HADŽIJA SA ČETVRTOGA SPRATA

H

Nije lahko sa svakim izaći nakraj, pa tako ni sa “svetim” putnicima, ni u svetoj Mekki. Naše hadžije su obavile hadždž i spakovali su se da idu u autobuse. Prvi sprat ide u prvi autobus, drugi u drugi, treći u treći… Ja sam kao student dobio da pazim treći sprat da ne bi ko sišao prije dolaska njihovog autobusa, da se ne pravi zbrka. Tek se napunio prvi autobus i pripremamo se da pustimo hadžije sa drugog sprata. Utom niz stubište silazi hadzija sa četvrtoga sprata s torbama. Džaba čovjeka ubjeđivati da će napraviti pometnju i da mora sačekati četvrti autobus. Najzad sam mu otvorio lift broj 3 i poslao ga. Hadžije i hadžinice sa trećega sprata upitno me pogledaše. Neka, strpite se desetak sekundi. Utom se isti lift vraća i prolazi pored nas na gornje spratove. Dakle, prvi i drugi lift bili su ispravni, a treći lift je imao neki kvar na elektronici. Kada uđete u treći lift, bez obzira šta odaberete, on vas odveze u prizemlje dva-tri puta vraćajući se u međuvremenu do vrha petokatnice, sa bi se obavezno na kraju zaustavio na krovu zgrade i otvorio. Čuo sam hadžiju kako u prolazu galami iz lifta, ali nije on ni malo zakasnio. Taman dok je nakon par vožnji sišao sa krova niz peti sprat – došao je i njegov autobus broj četiri. Rekoše mi u Medini kako se neki hadžija raspituje o studentu koji ga je zaključao u liftu. Ah, tobe jarabbi, zar i takvih među nama...

PREOSJETLJIVOST

P

Osjetljivost često doživljavamo kao negativnu osobinu, a izrazito-osjetljive osobe (HSP) uglavnom optužujemo da sve shvataju previše lično, čak i preozbiljno. Visoko-osjetljivi dublje osjećaju, više analiziraju, teško donose odluke, lahko uočavaju detalje koje prosječno-osjetljivi ne bi primijetili i – što je najvažnije za vas koji to niste – highly-sensitive persons nisu takve osobine odabrali, mi smo s time rođeni. Nasljeđujemo takvu narav genetski. ŽURI DIJETE NA POUKU Nikada nisam volio kada mi se priprsne u vožnji: “Jel’da si je vidio?!” – Naravno da jesam! Vidio sam kod nekoga od vas kako vam je slika na zidu ukošena za cijeli milimetar, keramičaru sam nedavno kazao da nije polu-mozaične pločice poređao na istu stranu jer sam u mozaiku primijetio šablonsko ponavljanje. Kod prijatelja u Bihaću u dva pogleda uz stub u dnevnom boravku uočio sam šablone imitacije lijepljenog kamena. Cestom dok vozim primijetim sve! Žive, mrtve! Ponekad mi promakne radar, ali – nije do njega. Tako sam primijetio dječačića kako užurbanim korakom ide iz suprotnog pravca prema meni. Praznik je, nema škole. Znam da nisam toga dana vozio djecu u školu. Dječačić je mogao biti bilo koji, ali nije! On ne nosi poderane hlače, pristojno je odjeven, pomalo i ozbiljno za njegove godine, pa je očito da nije izišao na druženje s drugom djecom, već ide na ozbiljno...

Osman-ef.

Get in touch

Quickly communicate covalent niche markets for maintainable sources. Collaboratively harness resource sucking experiences whereas cost effective meta-services.