kategorijaKolumne

Devetnaesti je, januar. Dvije i dvadeseta godina, meni – prva poslije četrdeset. Htio ja to ili ne, obračun se u glavi dešava. Zbrajanje, oduzimanje, komparacija, skraćivanje dijeljenih i podijeljenih, množenje, dijeljenje, kvadriranje, kubiranje, izvlačenje korjena,… VOLIO BIH DA NISAM U PRAVU! Lome mi se i vrzmaju razne misli po glavi, o svemu i svačemu. O sistemu najviše. Tome koji kreira ludačku svijest koja ubija podsvijest i savjest! Prilazim pješačkom prijelazu, neka gospođa trči preko njega usput dajući znakove išaretom da mi se mnogo zahvaljuje što sam… šta?! Što je nisam pregazio, što joj nisam trubio svirenom, što joj nisam opsovao majku njenu jer prelazi cestu na prostoru rezervisanom upravo za pješake!? Čemu strah? Zar je postalo pravilo da pješaci bježe pred vozilima? Kada se dočepala trotoara, opet je zastala i osmijehom se zahvalila, blago se naklonivši prema meni. Uzvratio sam osmijehom, dlanom prema njoj dam joj “peticu” ne osjećajući pritom – ustvari – nikakvu radost, već sram i stid! Hoće li nam se ljudi zahvaljivati ako ponekad nismo zlobni? ODJEDNOM RAZUMIJEM PIJANICE Pod cunamijem nekih dešavanja s kojim sam se morao suočiti, često sam se pitao – da nisam naučio, kako bih se sa svime nosio? E, pa, ne bih se nosio! Mnogi koji završe u kafani, nisu tamo iz navike, nego zbog toga što neke važne stvari nisu...

Tako je i jutros granulo. Baš s istoka. Prvi je dan dvije i dvadesete a Sunce i dalje s istoka navire. Otvorim prozor, tobe jarabbi, k’o da sam u snu. Hej, koja tišina! Čaršija od mene nekako k’o na sofri, pa čujem sa prozora sve što se dolje dešava. Jutros tiho nekako. Dvoumim se bih li sletio do čaršije popiti kahvu koju će neko drugi da pripremi, ili da se vratim u početni horizontalni položaj. Ipak sam se spustio do čaršije. Za ne povjerovati! Mislim, tako se to kaže, iako znamo svi da je to tako. Prvi je, Nova godina, neradni dan, ali vidim: radi!, zatim: i on radi!, zatim: i oni rade!, tako uz čaršiju, napravim krug tek tako iz neke radoznalosti. Navratim kod jednoga da popijem kahvu, onoga koji je svoje radnike poslao kući, a došao lično poslužiti nekoliko nas koji ćemo svejedno negdje potražiti kahvu i na neradni dan. Poslije devet sati čaršija je bila već popunjena svijetom. Optimističan sam što za bajram ipak nije tako. Za bajram smo kod rodbine s kupljenim hedijama ili dijelimo kurbane. Za Novu gledam ipak ta zabrinuta lica očiju uprtih prema graničnom prijelazu koji jedva čeka da ih zadrži i izvuče iz njih posljednji atom strpljenja. Razmišljam o svim tim radničkim pravima. Na kasi zastanem pa nazovem selam kasirki. Upitam je: Kako ste? Začudi se, pa odvoji pogled od kase. Navika mi je uputiti i blagi osmijeh, jer će i ona uzvratiti osmijehom i kazati:...

Taj period života u kojem tako strasno prihvatimo “vjeru sa izvora”, znam da je ispunjen ushićenjem, zanosom, radošću, entuzijazmom… Šta god da je od vjere, a to nisam ranije znao, odmah to prihvatim i u životu primijenim. Subhanallah, šta sve nisam znao! Čak, štaviše, izaći će sve to na jedan stepen kada sam došao do uvjerenja da – u biti – uopće nisam o vjeri ništa ni znao! U podsvijesti me, ipak, kopkalo pitanje: je li sve to zaista realno? ARAP KOJI NE ZNA KLANJATI Sjetio sam se, u tome zanosu, kako je jedna divna nastavnica, mehlem od insana, dovela među nas još inih osamdesetih nekakvog Arapa koji bijaše (i sada je) njen muž. Visok, tamnoput, špreha arapski, ali – brate! – kada stade do mene da klanjamo iza moga babe-efendije, bješe podne il’ ikindiju, Allahu Milostivi – pa ovaj Arap ne zna klanjati! Hej, svezao ruke navrh prsa, raskoračio se,… a jes’ nepristojan u namazu! Što ja nisam ni klanjao svoj namaz jer sam, u biti, cijelo vrijeme samo pratio njegovo “neznanje” o namazu, tada to nije bilo bitno. Na moje očito zaprepaštenje, babo je poslije namaza reagovao objašnjenjem kako postoje različite prakse obavljanja namaza i da su sve one u okviru ispravnog. I ovo naše je ispravno, ali i ono njegovo. Sjeta na taj događaj kopkala je u meni sumnju da je sve ovo malo prenapuhano. Naprosto ne može...

TU SAM Da, znam. Taman se uhodao i stadoh. Oktobar je ili listopad, petnaesti. Još uvijek dvije hiljade-tisuće i devetnaesta. Od februara, kada sam napisao prvu neku kolumnu javno na svome FB profilu, toliko se toga izmijenilo. Stoji li tvrdnja da vuk dlaku mijenja, a ćud nikada, vidjet će se u daljem tekstu. KORUPTIV To je taj novi padež u našem jeziku, odgovara na pitanje dativa i prostog količinskog pitanja: kome, koliko? Prošireno količinsko pitanje bi još glasilo “Koliko puta”, tj. “Dokle?!”. Nabralo se bilo tih nekih iskušenja, pa me sahvatalo i srušilo. Nisam sebi mogao vjerovati kada mi se utroba “prevrnula” od stresa, skvrčili se mišići i završih u hitnoj. Netom i na CUM-u u Kantonalnoj. Sjedim u čekaonici i tipkam u mobitel. Mislim, šta bi “normalan” insan danas uopće radio u čekaonici ako ne bi tipkao u mobitel!? Trznu me iz tog virtualnog svijeta glasan i jasan selam: – “Esselamu alejkuum! Kako ste?” Mehanički sam odgovorio popraćeno osmijehom i mislim dobro odglumljeno da sam je prepoznao: – “Alejkumusselam, dobro hvala Bogu! … Hvala!”. Bijaše to neka muslimanka pod širokom mahramom i takvim džilbabom, visoka, vedra, nasmijana. Vjerovatno je primijetila da sam potpuno zbunjen i da nemam pojma ko je. Kako ona proletje, tako se namaknuše dvojica. Bijela kuta i pored nje civil...

ČETERESNICA

Jest, evo, baš ću sada o četeresnicama… Napisao sam prošloga puta da ćemo o korisnim djelima za umrle. Nije mi bila namjera pisati ovakvu edukaciju, ali eto mora se malo odstupiti od običaja. Četrdeset je dana kako sam prošli tekst objavio (Crna tema: Lijevi put #3).

GOSPODARU NAŠ, OPROSTI MENI

To je glavni dio. Dova. Molitva. Za roditelje. “Gospodaru naš, oprosti meni i roditeljima mojim!” Kada se ova dova uči? Kada klanjamo namaz. Ko klanja namaz, on već čini dobro roditeljima. Umrlima ali i živima.

MILODARJE

Čovjek je pitao Vjerovjesnika, govoreći o majci svojoj kako je mnogo darivala druge, kada bi nakratko oživjela prvo bi gledala nekome milodar učiniti, bi li on mogao milodarivati u njeno ime? Naravno! – kazao je Miljenik, alejhisselam.

NAMAZ

Za korist drugoga, pogotovo roditelja, može se obaviti hadždž, postiti dobrovoljni ili zavjetni post, pokloniti u trajno dobro (vakuf), otvoriti zakladu, dati zekat, sadaku, sadekatul-fitr… jedino se ne može obaviti namaz! Ni propušteni obavezni, ni zavjetni, niti dobrovoljni,… to je ono što svako za sebe treba na vrijeme izvršavati jer se ničim drugim i niko nam drugi to ne može nadoknaditi.

NAMAZ JE PROPUSNICA ZA VJEČNA UŽIVANJA, ODMOR, RAHATLUK, RADSOT, SREĆU,… sve nam to stoji u namazu!

Taman ušećerio, utonuo u duboke sne ‘kajlule’ (dio zapuštene poslanikove tradicije koja se i u Kur’anu Časnom spominje govoreći o djeci da ne ulaze bez kucanja u sobu roditelja: u podne kada odmaraju), a ono zvonce,… opet! Trznem se: jesam li ovo sabah prespavao?! Vidim na satu da je četiri popodne i shvatim da sam spavao podnevski spavanac. Tačno mi nekada dođe da ‘no zvonce macolom od 8 kg blagim potezom o’zdo prema gore dobro ispeglam. Ali, hajd’ ga znaj sa kreveta je li na vratima prosjak, ili su djeca iz komšiluka došli igrati se s mojima, ili je neko baš u muci lad mi u podne zvoni. Možda je neko umro, a ne bih kabulio ignorisati zvono a ono nekome umro član porodice i čeka da mu se daju upute šta i kako dalje. Međutim u to vrijeme se na vratima pojave ovi: HODŽA, MI BISMO DA PROUČIŠ ZA…? Desilo se otprilike niti jednom da neko pita šta bi bilo najbolje da oni prouče ili šta učine za svoje umrle. Ovi što me dignu iz blagostanja imaju, uglavnom, već isplanirano šta bi hodža trebao da uradi umjesto njih, a dogovor je zbog šoldi: koliko da se to plati. Pogotovo je narod zbunjen zbog (izmišljene) priče o zabrani davanja koverti hodžama! Au! Kako draga tema narodu! Ta tema s kovertama je tolika glupost da se ne može uopće ničim izmjeriti. Ali, da ne zapetljavamo, hajd’mo jedno po jedno. DAKLE, ŠTA SAD? Jednostavno je...