Tako nekako još nazivaju CRNU MAGIJU, ZLU MAGIJU, SIHIRE. Cilj je nahuditi drugome, svrha besmislena jer naručilac tog zlodjela nema realne koristi od toga. Naravno, ako izuzmemo zluradost! Lijevi put postoji i posmatramo ga svakodnevno. Neko ga proživljava pored nas a da ga i ne osjetimo. Sjedimo s ljudima koji proživljavaju najcrnje i najmračnije probleme o kojima ih je strah i razgovarati. Kako da vam neko govori da svakodnevno u svojoj sobi vidi zmije, a znamo kao što i on i ona znaju da zmije u njihovoj sobi realno ne postoje!? Oni i dalje žive te noćne more. Nekada i dnevne. Čuju glasove. Nagovaraju ih glasovi na suicid. Obzirom da je lahko zavesti ljepotom i dobrom “spikom”, umjesto “zaljubljujućih” sihira – takozvanih desnih puteva, mnogo su češći “lijevi putevi” koji su tu da nam ogade ljepotu, da nam uliju prijezir prema dragima, mržnju prema lijepoj riječi, da nam pojačaju loše osobine, da nam loše navike prikažu divnim, ruglo od riječi nužnim alatom u komunikaciji,… uglavnom: dobro lošim i loše dobrim!
IRONIJA: TRK U PONOR
Umjesto k’ hitnoj pomoći i liječenju, obično se – na lijevom putu – hitro guramo u što dublji ponor. Osobe koje nas okružuju osjete našu lijevu zastranjenost, žele nam pomoći na svaki mogući način, jedino to mi ne želimo. Preplavi nas zadovoljstvo stanjem u kojem se nalazimo. Odbijamo sve logične, realne, razumne postupke! Ama, baš sve! Uporno tvrdimo da se osjećamo dobro iako vidimo da se guramo vlastitim rukama u propast. Vidimo i odlično znamo da na lijevom putu nema nikakva dobra, ali uporno tvrdimo da smo dobro!
PARADOKS: DOVA BEZ MOLITVE
Ako nam se ko obrati savjetom da se okrenemo Stvoritelju, obično ih prekinemo konstatacijama da smo vjernici, da se Bogu molimo, da nam je On jedina snaga u životu, da Ga svakodnevno molimo i obraćamo Mu se. Osim što Mu se redovno molimo, jedino nas na molitvama nema, u bogomolji, niti na koljenima, niti licem na tlu, a i dalje Mu se molimo, samo bez molitve.
OKSIMORON: PRAVI PUT ZABLUDE
Posmatramo svijet oko sebe, ljude koji se kreću terenom predviđenim za saobraćaj pješaka, ali smatramo da je ipak put kojim idemo ispravniji jer je širi, komotniji, ima više traka, ali ignorišemo sve izložene znakove koji su tako očiti, jasni, nedvosmisleni i jednostavni a kazuju da je put kojim idemo opasan po život, da je njima zabranjeno kretanje, da je predviđen za motorna vozila, da dovodimo u opasnost sebe i one koji su uz nas… ali mi idemo i dalje jer je lakše kolovoznom trakom ići nego pješačkom stazom. Ako nas šta pokupi, zdrobi nas,… glas u nama kaže: svakako je život besmislen, svakako ćeš umrijeti!
Najbolji lijek, u sljedećem tekstu. Liječenje će biti najbolje predstavljeno kroz pojašnjenje apsurda u liječenju, iluzije o liječenju, percepcije liječenja, te problema introverzije kod osoba koje su sletjele u lijevi put.
