Pomislih, da sam mogao birat gdje ću rođen biti…
Neko bi poželio Njemačku, Švicarsku, Austriju,… ali ako je insan baksuz, rodio bi se kao Hitlerov podanik, ili Merkelin… Merkelova nema djece.
Poželim da me rodila hazreti Hatidža u kući moga oca Resulullaha, s.a.v.s.,… ali gle sudbine: nije suđeno da iza Poslanika ostanu muška djeca! Pomrli su mu sinovi kao mali.
Poželim onda da sam Resulullahu bio njegov zet, da sam ženio njegovu kćerku. Ah, vidi sudbine: ubijen u svojoj kući dok je učio Kur’an.
Poželim potom da sam onda bio hrabri veliki Omer, r.a., ali kako on završi: s bodežom u leđima u toku molitve/namaza, od ruke izdajnika!
Želje mi ne prestaju, pa pomislim da sam mogao kako odabrati pa da budem nešto kao naši veliki imami Ebu Hanife (bio u tamnici kraće vrijeme, bičevan), ili Šafija (osuđen na smrt, pa oslobođen), Malik (batinao ga vladar zbog jednog jedinog hadisa), ili Ahmed (i on je probao batina)…
Pa pomislim, najzad, a da sam se rodio kao Božji poslanik? Odabrani čovjek među milijardama? Jednoga su laškali “samo” devet stotina godina, drugoga bacili katapultom na najveću lomaču u povijesti, treći se raspadao od bolesti, četvrti se bakljao s najgorim narodom koji nikada ništa ne sluša, peti živio u selu homoseksualaca, šestoga progutala ribetina, sedmoga još u djetinjstvu bacili u bunar, drugi ga preprodali, pa bio sluga a onda par godina proveo u tamnici, osmome pomrli sinovi, žena, skapavao od gladi, kamenovali ga, ucijenili mu glavu na više od pola miliona maraka (toliko je, otprilike, vrijedilo 100 kamila), govorili o njemu “na sva zvona” da je lažljivac, pjesnik, vračar, lažac i sl.
Na kraju pomislim: neka mene u mojim iskušenjima ovdje gdje sam se rodio. Sve je to dio Božije pravde prema svima nama. Ali, svi gore pobrojani, u Džennetu su u VIP-loži. Meni da je da uđem u džennet pa gdje god me odvedu meni će biti lijepo.
