Dvadeseti je, veljače. Februar, dvije i dvadesete. Sve u nekom naboju; temperatura je petnaestak stepeni u plusu, migranti protekle sedmice nekakve proteste organizuju, po čaršiji heftu dana pedeset policajaca i specijalaca, na svakom uglu vozila granične policije, ovamo po medijima vrte se nekakve bajke o cijepanju, otcjepljenju, ratovima koje nema ko voditi i odbranu u kojoj nemamo branilaca, nebuloze, šuplje priče, novinarka na radiju pita dijete: Eto, dok se neka djeca zanimaju za matematiku, tebe je ipak više zanimala informatika, zašto? Dijete zamuca u mikrofon; kako dati smisaon odgovor na besmisleno pitanje?!
DIJALOG MOZGA S PAMEĆU
Jeste, dok mlađi kolega u Dijalogu vodi monoposim (μόνο πόσιμο) sa šalicom kahve, u mene se mozak raspričao s pameću jer je upamtio mnogošta što je vidio i čuo, a što pamet ne razumije. Pamet katkada zastane i pita se: ček’ malo, pa je li dotle došlo?
Naravno da jeste! – veli mozak. Ne samo da je došlo dotle – nastavlja mozak – da gospođa pamet ne može razumjeti, već ni ja, koji sam gospodin mozak, nisam kadar sve spremiti i raščlaniti. Stvara mi se zbrka jer nadolazi neka pjesmica iz djetinjstva kao novi sistem po kojem se stvari ređaju u glavi: konj tjera kočijaša, zec tjera psa, pile uči koku, trava pase kravu,…
Gospođa pamet imala je gomilu pitanja, na koja zbunjeni gospodin mozak nije imao adekvatnih odgovora. Na kraju dijaloga u kojem je pamet konstantno zapitkivala, izrevoltirana odustaje od svakog pokušaja i tu staje svaka rasprava.
Vidi, ja to nisam kadra razumjeti – lijepo ona njemu objasni – i nemoj me zamarati sa svime što si čuo i vidio! Molim te! Ovako ne ide! Raskinut ćemo i šta ćeš bez mene? Džaba što si toliki ako nemaš uz sebe dragu pamet! Je li tako?
Uredu, tako je – nevoljko odobrava mozak – neću više! Ne mogu bez tebe. Ti si mi važnija od ovoga svijeta i svega na njemu. Neću se niti obazirati više za svim što čujem i vidim. nastojat ću to ubuduće zaboraviti. Ne želim te izgubiti! Molim te, ostani sa mnom! Obećavam da neću pamtiti sve što vidim i čujem!
Oprošteno ti je, iako si bio na rubu moga strpljenja. Od sada ćeš, ako želiš biti sa mnom dobar, slušati i gledati samo ono što ti ja dopustim! Sve drugo ćeš lijepo ignorisati, a idiote u digitalnom svijetu blokirati! Uredu? – blago prijeteći upita pamet.
Dušo, nemam izbora sve da želim birati. Ili ću sve slušati i pamtiti a biti bez moje ljubljene pameti, ili zanovijetala ignorisati i idiote blokirati, a živjeti do kraja života sretan s tobom draga moja.
