Rahatluk je kada možeš punim plućima udahnuti, negdje gdje ti niko ne remeti mîsli. Tamo gdje možeš razmišljati o smjeni dana i noći, posmatrajući kako – bez svjetlosti, svaki brežuljak, svako stablo, svaki žbun, svaku kuću, obavije tama. Mrak. Tmina.
Sjetih se, onda, zvjezdanog neba. Zašto zvijezdama nije mrak? I Mjesecu je nekada mrak, ali zvijezdama – nikad! Kazivao je svome društvu naš učitelj, Bogu omiljeni Istinoljubitelj, Muhammed Resulullah, sallallahu alejhi ve selleme, jedne prilike, o tome kako nebeski anđeli, melaike, vide na Zemlji, kao što mi vidimo na nebu, neke zvijezde, kojima nikada nije mrak, ni kada zađe Sunce, ni kada ih ljudi vide, ni kada ih niko osim Boga i Njegovih melaika ne vidi, nikada im nije mrak.
Zar zvijezdama može biti mrak? Zvijezde koje noću sjaje toliko da ih vide oni koji žive na nebesima, jesu kuće u kojima se noću uči Kur’an. Stojeći, sjedeći, naslonjeni, pruženi, u namazu, čitajući, napamet…
Rahatluk je kada odahneš, potom, sjetivši se da svime upravlja Onaj Čije svete riječi trebaš noću ponavljati, Koji ti je dao svjetlo, ali ga trebaš ti upaliti.
Eh, kako Si milostiv, Bože. Dok zaspemo, pokupit ćeš sve naše duše Sebi, pa koje budu “na listi” ostavit ćeš i nećeš je više nikada zemljanom tijelu vratiti, ali mnoge ćeš vratiti i dati im priliku da sutra budu bolji, dat ćeš mnogima priliku da se sutra pokaju, da sutra od Tebe oprosta zaišću.
Neke… neke neće imati tu priliku. Neke će večeras zaspati ne pomišljajući da im je ovo posljednja noć.
Odahne onda insan: ništa, realno, ne vrijedi, ako umreš izgubljen u mraku. A čovjek, potroši život zabrinut zbog onoga što ne može promijeniti kako god da “okrene”, umjesto da upali svoje svjetlo pa da se i njegova kuća vidi tamo odakle Zemlju posmatraju melaike.
Tvoje i moje svjetlo ne upali večeras niko, ako sami nećemo. Počeo je hladniji zrak da struji. Odoh.