Desilo se to, nekako krajem dvije i devete ili prije desetak godina, kada mi se povjerio prijatelj tražeći nasihat/savjet za njegovoga prijatelja. Naime, prišao mi je veselo i nasmijano, jer mu se tada vrtjela po glavi misao o njegovom prijatelju, te otpoče: – “Ne znam odakle da počnem!” – Uredu je, samo počni pa odakle god. Navire i meni smijeh a ne znam ni čemu da se smijem.
Njegov prijatelj je iz jedne tradicionalno-muslimanske porodice gdje se vjera praktikuje iz običaja/navike. Iz takve porodice moraju se pojaviti jednoga dana ili u nekoj njihovoj generaciji oni oštroumni pametni kojima sve to, sazrijevanjem uma i razvojem razuma, postane velika besmislica. Tako se desilo i sa prijateljem moga prijatelja.
Odao se potom svim zabranjenim, grješnim činima i postupcima, koje god je imao priliku učiniti. Ne sjećam se danas da li je moj prijatelj izuzeo drogu ili blud kao jedino nešto što nije učinio.
Potom je uvidio da je to sve bolesno, da u tome nema stvarnog rahatluka niti zadovoljstva, a kako je tradicionalno odgajan ipak je u životu susretao se s čistotom duha, smirajem, spokojstvom i realnom srećom. Vidim, dok ga s pažnjom slušam, da i u takvom odgoju ima dobra, iako nije najbolji.
Pokajao se on. Odlučio je sve u sebi sasjeći, u samom korjenu želje, čežnje, pohote. Jer, kada istinski shvatimo zabludu, poslije preziremo sve što tome vodi, a zabludu pogotovo, pa tako i on.
Međutim, kazuje mi prijatelj išćući mišljenje i savjet za njegovoga prijatelja, pošto je on još u srednjoj školi, ostade mu jedan grijeh: lijepe djevojke su njegovome oku privlačne i pogledu ugodne. Ne može ih prezirati. Nastoji da nâgone svoje i želju obuzda, sve se tjera da ih zamrzi, tjera prijezir da se pojavi kao reakcija na opažaj lijepe djevojke. Ne uspijeva mu. Ne ide mu. Zabrinuo se.
Na konstantno prijateljevo nastojanje da obuzda svoj smijeh, dok me pita išćući mišljenje vjerske struke, ja se nisam mogao obuzdati… doslovno sam prasnuo od smijeha! – “Uredu je – kazao sam mu – tvoj prijatelj je zdrav muškarac i, hvala Bogu, nije peder!” Utom se i moj prijatelj sa mnom uglas nasmijao do suza.
Vi oprostite, koji čitate, ako vam ne odgovara to što je za mene umotani pederluk u ukrasne folije eldžibiti-ja, kwîra ili gejstva, i dalje pederlučenje. Kome god to smeta, a najviše smeta momentalno fejzbuku, pa ako me on ne blokira, vi ostali prošetajte i nemojte ni čitati ovo. Postoje mnogi tekstovi u kojima ljudi iznose svoja mišljenja i stavove o islamu, o imamima, o muževima, o mješovitim brakovima (veza između muške i ženske osobe) i koje čitam ako mi se dopadaju, a ne čitam ako mi se ne dopadaju. Et.
Da ne budem nedorečen i nejasan, naš uzoriti Pejgamber, alejhissalatu vesselamu, volio je najviše miomirise i žene. Uzvišeni Kreator života i čovjekovog razuma, pa i našeg duha i naravi, savjetuje muškarcima najprije da obore poglede svoje, a potom i ženama, jer je po prirodi Njegovoj usađeno u insanu da mu je lijepo ono suprotno, ona naša druga polovina.
Zanimljivo je da se u tim neprirodnim i prirodno neodrživim vezama dešava da jedan muškarac izgleda kao muškarac a drugi obično liči na ženu, ili među tim ženama obično jedna nosi hlače na peglu a druga haljinu. To su samo ostaci Božije prirode u njima i znakovi za mudrovanje.
SVE ZA ŠOLDE/NOVCE
Ima neka ona šala kada izvjesni Nijemac traži od Bosanca da mu pomogne pronaći kosti djeda koji je poginuo u Bosni u Drugom svjetskom ratu, uz masnu novčanu nagradu, pa mu ovaj iskopa amidžu obraćajući se kostima svoga strica: – Halali, amidža, trebaju mi pare a tebi ove kosti svakako više neće biti od koristi.
Tako u nas može da se nađe, za šolde, raznih nevladinih organizacija koje djeluju potiho i za materijalnu korist prodaju i obaz i vjeru i naciju i roditelja i čast i moral i karakter i i i…
Počev od Jehovinih svjedoka, gdje muslimanka za određena mjesečna primanja postane jehovka. Stoji na trotoaru i dijeli letke ili daje informacije zainteresiranima. Ona ni sama ne zna šta tačno piše u knjigama koje nekada prodaje, ali ima instrukcije o čemu da (ne)govori.
Zatim nekakva udruženja za zaštitu ovih i onih životinja, koja primaju značajne donacije, a životinje i dalje nezaštićene.
Potom ovaj cirkus oko izbjeglica. Dok se radilo besplatno tu sam bio lično uključen u zbrinjavanju spomenutih, s nekim drugim ljudima, ali kada su stigle donacije i neki milion, tu su se odjednom pojavili neki treći, zabrinuti ljudi, dušebrižnici… Oni ubiru lovu i ne daju na iubjeglice da ko namršteno pogleda.
Tako i ovih petnaestak galamdžija što hoće uporno da tri miliona ljudi gleda u što su se zaljubili, mislim da VEĆINA njih to radi za šolde. Jer, koga briga ako će ko zagrliti muškarca, ženu ili konja i bi li se vjenčao s ježom ili lisicom? Nego, instrukcija je da se napravi scena, da se mogu opravdati potrošene šolde. Boli me briga ko će se za koga da vjenča.
Bog zna šta je istina, možda nisam u pravu, ali mi naumpanu one amidžine kosti. Što taj isti što je grob skrnavio ne bi izišao bez odjeće na ulicu za neke šolde?
