Sjećam se kako sam razmišljao tada, te davne osamdeset i sedme godine, kao mali dječak sa sela, iz Golubovića, o velikokladuškoj čaršiji. Golubovići su kao na nekoj tromeđi između tadašnjih općina Cazina, Velike Kladuše i Bosanske Krupe. Dakle, na selu si odakle god da kreneš. Udaljen od bilo koje čaršije.
Međutim, nisu mene tada čaršije ni privlačile. Jedino Baščaršija koju smo posjećivali nekako jednom godišnje. Babo nas uvijek vodio i u sarajevskoj Svjetlosti me opremao za školu, od olovke do torbe. Velikokladuška čaršija je bila za mene pusta džamija, gologlave žene u kratkim suknjama, komunisti u kravatama, drugovi, dobar dan i zdravo! Za mene je to bilo neobično jer su žene na selima nosile dimije, mahrame, govorilo se merhaba, allahimanet, bilo je nekih starijih koji dođu u džamiju, djeca išla u mekteb. Posmatrao sam sa Hodžinske glavice te brežuljke, niska brda i čaršiju u daljini, na ravnici,… govorio samome sebi: Nikada dolje ne bih volio živjeti!
SELAM SE DOMU VRATIO
Rat je učinio svoje. Iz čaršije i mnogih seoskih škola otišli su Radivoje, Gligorije, Božena, Nataša, Milan, Igor,… nastavnici koji su dovedeni iz istočnih dijelova Bosne, Crne Gore, Srbije i drugih mjesta s jasnim namjerama. Ostala je kladuška čaršija najednom prazna i u nju siđosmo neki mi seljaci koji smo voljeli svoj grad, ali nismo voljeli u njemu ono tuđe. Tako se stvorio jedan drugi ambijent u kojem su svi čaršijom nazivali jedni drugima selam. I selam je kod nas ostao već dvadeset i pet ili dvadeset i sedam godina. I danas ovdje, mi koji živimo tu negdje, nazivamo selam… ne svi, ali ko hoće nazvati selam – biće mu selam prihvaćen. Gdje god! Tržnica, ulica, ured, kabinet, škola, hotel, kafana, trgovina, restoran, pekara, apoteka,… hvala Allahu! To je hair veliki!
Zašto se, pitate se mnogi, onda, u Kladuši grad okiti u vremenu kršćanskih blagdana, a ne bude kićenja za naše lijepe bajrame? Vjerujem duboko da sam u pravu kada tvrdim da smo izgubili jedinstvo i slogu te da nama to niko ne osporava niti nam zabranjuje, a ubijeđen sam u nemogućih hiljadu posto ako bi pravi ljudi pokrenuli stvar iz mrtvila, da bismo za mjesec ramazan imali najljepši grad u Bosni i Hercegovini, pretrpan dobrim dušama, narodom, omladinom… naš narod, vjerujem najdublje u sebi, jedva čeka da to NEKO organizuje i povede! Trebaju nam pravi ljudi.
Jer, ono što se dijeli i prodaje kuhano vino… to nije ovaj narod. Ovaj narod je ljubitelj ukusne hrane, dobre jagnjetine, pite, maslenice i graha s par glavica crvenoga luka, poljoprivrednici, uzgajivači biljaka, stoke, pčela… jedan veoma radin narod. Ubijeđen sam da bi se cijeloga ramazana moglo u izobilju iftariti koliko narod naš je džometan, voli davati, voli počastiti, a naše domaćice vole kada su kušači njihovih specijaliteta zadovoljni i sretni.
I, da se razumijemo, meni ne smetaju crkva ni irvasi niti jelke,… zlo je u kladionicama i kazinima.
GRADSKI SELJACI
Nije seljak ko na selu živi, već ko živi na selu a nema kravu – tako sam nekada čuo, pa da ne bi bilo nesporazuma. O ovome pišem ja koji sam seljak sa sela. Dakle, gradski seljaci su lahko prepoznatljivi. Momci sa sela skinu lonac s auspuha i vozikaju se po čaršiji da bi svi vidjeli kako on ima strašan auto. Jeste, jarane, kanta. Znamo mi danas svi da trebaš vratiti lonac na auspuh i biti normalan čovjek. Djevojke seljanke gradske obično su na najvišim štiklama, najkraćim suknjama, žvače istu žvaku već pola sata, dođe sa sela i misli kako se za izlazak u grad treba tako obući. Nane – gradska seljanka, siđe u dimijama i s maramom na glavi i ulazi kod našeg hadžije koji je beš-vakat u džamiji i veli mu: ćao! Izlazi, veli: doviđenja! To je scena koju treba kratko pauzirati i momentalno otplakati! To je tako tužno. Pa gdje ti ljudi žive? Djedovi ovi naši na selu vele allahimanet, siđe u čaršiju veli: haj uzdravlje! Vidimo se! Ima i poneka tetka što još nosi mahramu, lijepa k’o slika, ali jel’ u čaršiju krenula ona razbaci sijedu kosu, neku teksasnu jaknicu, farmerice (jedva se sva strpa u njih) i starke u cvjetićima… majica pod jaknom s velikim posterom nekog lika…
– Halo, majka, jesil’ to ti?
– Jesam sine.
– Vidim, nova garderoba?
– Došla podići lijekove i malo u grad, pa se sredila.
– Baš lijepo što si se sredila! Samo, čuvaj se, jer ja sam imao skuter, i kako sam ga sredio više nije mogao upaliti.
NEDJELJOM TIŠINA
Nema nedjeljom onih auta bez lonca na auspuhu, nema štikleraja, nema ćao-nane ni uzdravlje-djedova. Ostanemo ovdje mi – seljaci sa sela koji živimo tu negdje. Iziđemo ljeti i u papučama, trenirka je normalna odjeća, momci pristojni i uljudni, djevojke uglavnom upristojene, ove mjesne nane jedna drugoj selam viču, a ja vičem selam svima, ozarena lica, dijelim osmjeh-sadaku svima: saobraćajcu, inspektoru, graničniku, trgovcu, konobaru, kuharu, direktoru, komunalcu, vatrogascu, doktoru, sestrici, tehničaru, pilotu (tako neko zove vozače hitne), mehaničaru, nastavniku, profesoru, nekim političarima, bankaru, ciganki,… “širite selam” reče Poslanik, alejhisselam!
…nasavak slijedi, uskoro, inšallah!
