Nije lahko sa svakim izaći nakraj, pa tako ni sa “svetim” putnicima, ni u svetoj Mekki. Naše hadžije su obavile hadždž i spakovali su se da idu u autobuse. Prvi sprat ide u prvi autobus, drugi u drugi, treći u treći… Ja sam kao student dobio da pazim treći sprat da ne bi ko sišao prije dolaska njihovog autobusa, da se ne pravi zbrka.
Tek se napunio prvi autobus i pripremamo se da pustimo hadžije sa drugog sprata. Utom niz stubište silazi hadzija sa četvrtoga sprata s torbama. Džaba čovjeka ubjeđivati da će napraviti pometnju i da mora sačekati četvrti autobus. Najzad sam mu otvorio lift broj 3 i poslao ga.
Hadžije i hadžinice sa trećega sprata upitno me pogledaše. Neka, strpite se desetak sekundi. Utom se isti lift vraća i prolazi pored nas na gornje spratove. Dakle, prvi i drugi lift bili su ispravni, a treći lift je imao neki kvar na elektronici. Kada uđete u treći lift, bez obzira šta odaberete, on vas odveze u prizemlje dva-tri puta vraćajući se u međuvremenu do vrha petokatnice, sa bi se obavezno na kraju zaustavio na krovu zgrade i otvorio.
Čuo sam hadžiju kako u prolazu galami iz lifta, ali nije on ni malo zakasnio. Taman dok je nakon par vožnji sišao sa krova niz peti sprat – došao je i njegov autobus broj četiri.
Rekoše mi u Medini kako se neki hadžija raspituje o studentu koji ga je zaključao u liftu. Ah, tobe jarabbi, zar i takvih među nama ima? Da zaključa hudog hadžiju u liftu?! Subhanallah! – nisam se mogao načuditi koji bi to hrsuz mogao biti toliko bezdušan.
