Sjela je dobro piletina, i juha prije nje. Sjele su dobro i limunada i kolač u Carigradu kod hadžije na Baščaršiji. Ali hadžijina priča o njihovim doživljajima ramazanskim, o tome kako u toku ramazana počinje tek od iftara pa radi do sehura, o tome kako je to radno vrijeme pomjerio da bi rahat postio i mukabelu učio, o Slovencu koji je naručio kod njega pedeset kilograma halve da počasti prijatelje, o Hrvatima katolicima oz Hrvatske koji dođu pred akšam i sjedaju za stolove komentarišući kako žele i oni osjetiti taj iftarski ugođaj kada top akšamski pukne i ezan zauči, o irancima koji maksuz ostaju u Sarajevu za ramazan jer ga ne mogu u Iranu doživjeti kao ovdje, o trideset nemuslimana koji su primili islam slušajući hafizove vazove iz Čaršijske džamije, o njemu kao četvrtoj generaciji i Carigradu koji je tu od hiljadu devetsto i pedesete… sve mi je to prevrnulo u meni onu piletinu i kolač i limunadu i travničke ćevape koje pojedoh usput… oči se orosile jer duša plače za uskraćenom blagodati… što to ne možemo imati i mi u Kladuši, Cazinu, Bužimu?
Hotel je na pravoj lokaciji, usred čaršije si a u čaršiji nisi. Topla voda, tuš i onda prevrćem po ruksaku kojeg pamtim po dragom insanu hadži-Denisu, a tragajuć za parfemom da se lijepo namirišem kad sam tako osvježen, da stanem, da se poklonim Onome Gordom Uzvišenom, Savršenoj inteligenciji, Koji čuje mene ovako malog prema Igmanu,… i vidi me.
Nabasah tako na jabuku. Bože radosti! Taman mi ta jabuka nakon svega sjela da popravi umjetnu hranu, kao što hadžijine iskrene riječi popraviše višednevnu muljažu pokvarenih likova, sebičnjaka, pećinskih primata koji se guraju u nebesa.
Treba nama ovih finih ljudi poput hadžije, da se ispravimo, zapitamo gdje smo, da se totalno ne iskvarimo. Da Allah poživi hadžiju i njegovu hadži-hanumu, da im sačuva djecu svakog belaja i podari mnogo bereketa u “Carigradu”.
