Para, marka, mani, evri, euri, ojri, dolari, funte, franke… sve su to novi uspjesi, diplome, sposobnosti, rezultati, dobrota, muževnost, očinstvo, dobročinstvo. Imaš para – uspio si, nemaš para – propalica. Imaš pare – biraš diplome i koju hoćeš pamet i nauku k’o na pijaci, nemaš pare – moraš biti glup. Imaš pare – sposoban si za sve živo, nemaš pare – nesposoban jarane, ne zna nosa obrisati. Imaš pare – postig’o si puno u životu, nemaš pare – šta god da si postigao to je jedno veliko ništa. Imaš pare – dobar si k’o pita, nemaš pare – loš si i ni za šta nisi. Imaš pare – pravi si muž, nemaš pare – nema od tebe goreg, smotanijeg i nesposobnijeg. Imaš pare – pravi si i brižan otac, nemaš pare – nemaran si i nikakav roditelj. Imaš pare i donosiš roditeljima šuškave zelembaće – pravi si sin i kćerka, nemaš pare – nikakvo si dijete i sramota porodice.
Po ovim aršinima, među najboljim ljudima današnjice su Donat Kramp, Vlažimir Puding, Milograd Doping, Ni-Kola Ni-Špura, Zlatan Galamdžija, fra-Udin Fahdončić i drugi likovi iz ovog našeg crtanog/animiranog života.
DIPLOMIRANI HADŽIJA
To je nekako tako. Kada sam bio dijete, mislio sam da ljudi koji odu na hadždž dožive na tom putovanju sve što je doživio i sam Božiji Poslanik, alejhisselam. Mislio sam da tamo dožive nekakvu reinkarnaciju iz običnog grješnika u sveca. Nisam ja tada tamo bio, niti sam imao priliku to vidjeti sve do moje osamnaeste godine. Vjerovao sam u takvo nešto jer se hadžije uglavnom tako ponašaju kada dođu sa toga hadždža. Neki se više i ne odazivaju na vlastito ime. Džaba ih zvati Sulejmane, Mehmede, Hasane,… kad ono on čeka da ga vikneš po novom diplomiranom zvanju: hadžija!
On kad dođe s hadždža, glavni je u selu, a tako i u džamiji. Ima pravo podviknuti na hodžu, ispraviti hodžu, te ima pravo, mogućnost, pa i obavezu, da kritikuje ljude oko sebe, počevši prvo od imama, od hodže, da narod vidi kako je pravi hadžija i ko je seoski aga.
E, odem i ja na taj hadždž, iz medrese, srednjoškolac, tek navršio osamnaest, pa da vidim kakvo se produhovljenje tamo doživi. Godina je 1997.
Usput sam doživio svega i svačega. Kada bih sve pisao, ovo bi se pretvorilo u Santa-Barbaru (imala je preko dvije hiljade epizoda, nadmašila Hiljadu i jednu noć).
Vratio se s hadždža,… i opet se nisam osjećao kao te hadžije što ogovaraju svoje hodže, tračaju ih i brecaju na njih. Imao sam osjećaj da nisam uopće bio tamo gdje oni idu. Jesu li to dva različita mjesta? Putujemo istim autobusima, istim avionima, iste godine,… ali jedni se vrate otamo k’o dječica, rasterećeni, tihi, spokojni, vedri, nasmijani, veseli, ljubazni… a drugi se vrate k’o da su negdje nagazili, opterećeni s tuđim životima, sve ih brine; ko se kada Bogu klanja a ko se ne klanja, zašto ovaj ovo, zašto onaj ono, sve češće su nervozni, galame na porodicu, na prijatelje, nervozni, naoblačeni, namršteni, namušeni, sumnjičavi, arogantni… sa istoga hadždža!
VIBRE ČISTOĆE
Kažu učeni, ulema, da svako društvo može opaziti na čovjeku je li mu primljeno hodočašće Ka’be – hadždž, ili nije. Tako vele ako bi se vidjelo da je bio naporan pa se popravio, ili ako je bio dobar pa se vratio još bolji, da je to dobar znak da je tome hadždž primljen kod Boga. Međutim, ako bi se on vratio isti kakav je bio, ili je bio drag insan i dobar, prijazan, pa se vratio težak, naporan, bezobziran – da je to znak da njemu izgleda hadždž nije uopće primljen, te da se kod Allaha tako ogriješio da mu je zbog toga uskratio takvu životnu priliku – tako velikog oprosta.
Ima i još jedna vrsta hadžija – oni su najbolji: oni što odu na hadž i odmah ih Uzvišeni primi Sebi, a tijela im budu pokopana blizu odabranih ashaba.
