Eh, svašta! Nije mi tema što čuvamo živu glavu kada ugledamo ljubljanske table (registarske tablice) bilo kroz “vjetrobran” ilitiga šoferšajbu, bilo u retrovizoru, bilo kroz bočna stakla,… nije mi tema to što pretiču na punoj liniji, u nepreglednim krivinama/okukama/zavojima, što pod punim gasom izbijaju na prevojima, što…
ŠETNJA NA TOČKOVIMA
Nego, jučer sam otišao rano ujutro čim sam ustao u devet sati na selo da obavim nekoga posla. U povratku se nisam pretrgnuo žureći. Naprotiv, sjetio sam se da nisam ponijeo nikakve dokumente, nemam vozačke niti saobraćajne ni vlsničke,… jedino sam imao ono što je u toj situaciji najgore: ličnu kartu! Tako da naši mili cajci mogu uredno da napišu ko to sjeda u vozilo bez osnovne opreme: dokumenata! Tako sam onda malo šalabedao okolo puteljcima i na pola gasa da budem što mirniji i finiji, na jednom mjestu sam prešao preko magistralnog puta i nastavio opet puteljcima…
Nekome je šetnja dobra za relaksaciju. Meni je vožnja. Zato sam neko vrijeme molio Boga da mi podari osamnaest točkova pod papučom, ali nije bilo propisano. Meni je relaksirajuća vožnja i razgledavanje.
VESELA PRIZEMNICA MEĐU DVORIMA DUHOVA
Zapade mi za oko prizemnica pod pomoćnim krovom. Pred ulazom “štender” – stalak za opranu odjeću na kojoj se suši dječja odjeća. Čuju se na jazom otvorena ulazna vrata djeca kako se smiju. Malo poslije nje kuća sa sedam ulaza i sedam terasa i sedam potkrovlja s izbačenih sedam krovnih prozora, popločanim dvorištem, velikom rostfrajnom kapijom, sa sedam spuštenih roletni na svih sedam balkonskih vrata i prozora, zatvorenih ulaznih vrata. Tek na sedmom kraju jedan čovjek stoji na spratu osmog bloka koji se upravo zida a gdje će ići osma zatvorena vrata i osma terasa i osmi prozor krovni… Zabrojah se a prekide me kuća sa prizemljem u zakopu, na njemu dva sprata i visoko potkrovlje s prelijepim prozorima i odličnom kombinacijom boja fasade i krova, spuštenih roletni, zaključanih vrata, za vrata zadivena koverta,… pretpostavljam s računima za vodu ili struju…
INOSTRANSTVO NA SELU
Potom jedna pristojna kuća, nedovršene fasade, mlàda je pred kućom s džogerom na dugom štapu i pere plavi auto ne bi li bio još ljepši,… da se osjeća ljepše – vjerovatno. Utom nekako predame izbi drugo auto, ljubljanske table, žena za volanom (upravljačem), sa njom još dvije žene,… ima tu makadama, ali auto je lijepo, čisto i uredno… To je ono što svakodnevno gledamo. Realnost. Očevi, sinovi, muževi, braća,… sve je to negdje u Lijepoj Njihovoj ili Sloveniji, pa se tamo zbavi kakav lipuškast (naoko lijep) auto i doveze na stranim tablama samo da žena, kćerka, majka, sestra, mogu kod kuće stići odvesti i dijete do škole ili do autobuskog stajališta, da mogu i do doma zdravlja, i javiti se na Biro, ovjeriti knjižice, otići Bogami i kod kone na sijelo, ali i kupiti namirnice. Jer upravo naiđoh na veliku kuću u čijem prizemlju je zapušten poslovni prostor s natpisom “trgovačka radnja”. Na selu je toliko skupo kupovati da se za stotinjak maraka namirnica isplati mahsuz sjesti u auto i otići u market, a u nekim marketima je toliko skuplje da se isplati – kada već silazi – produžiti koji kilometar pa kupiti jeftinije i s većim izborom u ponudi.
STRAH OD EVROPE
I dalje mi se vrzma po glavi ona vesela prizemnica oko koje strše veliki dvorci – kuće duhova. Imam osjećaj da je naš narod navikao na to da nije dobrodošao nigdje drugdje, pa sebi gradi ovdje kada ode “tamo” jer se boji da će jednoga dana dobiti kartu u jednom smjeru za Bosnu. Inače, nema smisla. Što će kome kuća do neba svezana ako u njoj već deset godina niko ne živi?
SREĆA KOJU NE VIDIMO
A ona prizemnica pod pomoćnim krovom, možda u njoj žive roditelji koji uzdišu i mole se Bogu da imaju više od onog,… a ne znaju, nisu možda svjesni, od medijske propagande konzumerizma, od naroda opterećenog materijalnim imanjem, da imaju baš sada ono što ove kuće nemaju: život! Neko bi volio čuti djecu kako se igraju, vesele, raduju, skiče, galame.
SEOSKA IDILA
Marljive naše mlade ne treba zaboraviti, one koje se bore za život ovdje, a koje su se odrekle života s mužem, sinom, bratom, ocem, da bi im zaradio tamo negdje. Naše su žene veliki radnici. Vole imati, ali vole Bogami i raditi. Samo se “prošetajmo” makar u vozilima, kroz naša sela. Kada vidimo koliko je malo muškaraca po selima, a kako su kuće čiste, auta oprana, njive uređene, dvorišta ukrašena, posijane bašče, posađeno zelje, uređeni voćnjaci, plastenici,… uzgajaju se pilići, jagode, krastavci, lubenice,… radi se marljivo i otima svjetskim nametima.
LJUBLJANSKE TABLE
Razumijem, tada, zašto je onaj njihov “lud” za volanom kada juri stopedeset kroz Marjanovac,… ali i dalje držim da je lud. Jer, jedan je takav luđak ubio muža mlade žene i oca dvoje malodobne djece koji je bio tek dobio papire i krenuo raditi u inostranstvu… nije stigao ni na prvi radni dan jer ga je budaletina ubila pretičući kolonu na punoj liniji u nepreglednom zavoju. Jedan luđak je tako isto žurio kući da se nađe sa svojim najmilijima,… nije ih našao. Oni su našli njega na obdukciji.
RADOST KOJU ĆEMO OSTAVITI
Ali, kuća prizemnica s pomoćnim krovom i mlàda s džogerom, i druga za ljubljanskim tablama, treća moja prijo iz plastenika što izađe i sa njom kratko zastadoh i poselamih se… to je taj seoski život, makar među nekim napuštenim dvorima, kućama duhova. Žive, ali mnogi u nadi da će jednoga dana i oni otići.
Uzdah nam se jednostavno otme. Neka nam je Bog na pomoći!
RAMAZAN ŠERIF MUBAREK OLSUN, POSTAČI BOŽIJI!
