Deseti je mart. Napokon više nikome nije interesantan “Osmi mart”. Do osmoga marta naredne godine smo mirni. Osmoga marta sam sjedio pred slastičarnom i bez nekog posebnog cilja ili namjere opažao kako narod prolazi. Ujednom odnekuda neke dvije stadoše tik do slastičarne i razapeše stolić, te se za dvije minute na stoliću nađoše neki proizvodi, parfemi valjda ili nešto toga tipa. Uglavnom, jedna od njih je “sestra” a druga “nije sestra”, tobe jarabbi.
MAHRAMA KAO MAGIJA
Imam ja taj problem ali i svi drugi koji su rasli u “bratstvu i jedinstvu” u kojeme su samo Srbi zvali jedan drugoga “brate”, a mi i dalje bili jugoslovenski čobani. Mi nikada nismo bili braća! Ma pustimo sada Ebu-Bekra i Omera, ja govorim o nama – balkanskim fenomenima. Danas nekako treba imati bradu i odmah je, momentalno – brat! Mahramu na glavu ako stavi: sestra! Skine mahramu – nije sestra! Sjećam se, a opet tu našu Hanku moram da spomenem,… Dakle, Hanka je stavila mahramu i iz srca plače, ide prvi put u životu ući u Poslanikovu, alejhisselam, džamiju u Medini. Mi se Hanki obraćamo sa: “sestro”! Istu Hanku sretnemo na Baščaršiji upola b’jela dana bez mahrame na glavi: “Selamalejk Hanko! Kako ste?” Navečer je sretnemo još jednom: pošla ona u Begovu džamiju na jaciju, sva u sjaju, srce nam k’o kuća kada vidimo tako veliku ženu kako se ide pokloniti Većem od sebe, istome Onom Kojem se ja i vi klanjamo. Hanka je opet pod mahramom, te ovoga puta opet nije Hanka, već: “Eeesselaaamu alejkum SESTRO, Allah ti svako dobro dao!”
Jesu li mahrame neki mađioničarski plašt? Kako ga neko stavi na glavu ili skine, onda je sestra, nije sestra, sestra, nije sestra, sestra, nije… Zašto nije? Jeste sestra! Za ovim stolićem i jedna i druga!
MUŠKARCIMA NIJE OSMI MART
U muškom kalendaru ne postoji osmi mart. Postoji produžetak sedmog marta ili zagrijavanje za deveti. Opazi se na narodu da je tako. Uglavnom žene čestitaju osmi mart ženama. Žene uzvrate sa “Hvala, također!”, a tek poneki muškarac čestita, a one se onda zbune: “Hvala,…hmm, hvala!”. Jer, ako bi rekle: “također!” – to bi bila teška uvreda za muškarca, kao kada bi mu rekla: “žensko jedno!”.
Možete vi misliti koliko hoćete da sam pred slastičarnom bio do podne, ali ja znam da nisam. Otišao sam u market kupiti neke namirnice i kućne potrepštine, ali kako narod ima taj stav da je imamski posao samo šulacanje, hodanje po ručkovima, guljenje sirotinje, primanje enormne plaće za očiti nerad, ja sam to tako morao prihvatiti jer… ne mogu promijeniti. To što imami uglavnom penziju i ne dočekaju, već jednostavno “pregore”, tom statistikom se niko ne bavi, pa je samim time i nebitna.
Moje su džematlije, Bog im dao svako dobro, meni dragi insani i ima ih posvuda. Htio – ne htio, moram biti sa svima dobar jer u suprotnom nisam nigdje prispio. Nema ureda, ni firme, ni agencije, ni benzinske, ni marketa, prodavnice, ni javnih ustanova, a da tu nije makar jedan moj džematlija, ili džematlijka. Tako je sve do granice. I na granici su moje džematlije. Tako ima jedna hairli džematlijka, radi u nekom marketu, kada kupujem ovako za mektepsku djecu pa mi treba po stotinu istih čokoladi ili slično, ona se tu nađe da pripomogne, ako nečega nema na stanju da me usmjeri na ono čega ima dovoljno na stanju i tako to. Obavezno joj viknem selam alejk i upitam kako je, a ona svaki put dadne neki komentar. Drago je insanu makar da ga upitaš kako mu je a on onda iznese iz sebe onaj trenutni osjećaj kojeg želi s nekim podijeliti. Ovoga puta pita ona mene, ona koja za osmi mart radi, pita mene – narodnog neradnika: “Šta ima efendija?” – “Evo, slavim osmi mart!”. Tako mi je to izletjelo, jer se zgražam nad ovim silnim epizodama naučne fantastike u kojima nismo ni glavni likovi već obični statisti. Ima nekakav osmi mart, dan žene! Primiće toga dana čestitke koje više liče na saučešće u kojem ih podsjetimo, toga dana, na sva njihova prava koja su im uskraćena i koja im nikada neće biti data.
