kolumne

Taman ušećerio, utonuo u duboke sne ‘kajlule’ (dio zapuštene poslanikove tradicije koja se i u Kur’anu Časnom spominje govoreći o djeci da ne ulaze bez kucanja u sobu roditelja: u podne kada odmaraju), a ono zvonce,… opet! Trznem se: jesam li ovo sabah prespavao?! Vidim na satu da je četiri popodne i shvatim da sam spavao podnevski spavanac. Tačno mi nekada dođe da ‘no zvonce macolom od 8 kg blagim potezom o’zdo prema gore dobro ispeglam. Ali, hajd’ ga znaj sa kreveta je li na vratima prosjak, ili su djeca iz komšiluka došli igrati se s mojima, ili je neko baš u muci lad mi u podne zvoni. Možda je neko umro, a ne bih kabulio ignorisati zvono a ono nekome umro član porodice i čeka da mu se daju upute šta i kako dalje. Međutim u to vrijeme se na vratima pojave ovi: HODŽA, MI BISMO DA PROUČIŠ ZA…? Desilo se otprilike niti jednom da neko pita šta bi bilo najbolje da oni prouče ili šta učine za svoje umrle. Ovi što me dignu iz blagostanja imaju, uglavnom, već isplanirano šta bi hodža trebao da uradi umjesto njih, a dogovor je zbog šoldi: koliko da se to plati. Pogotovo je narod zbunjen zbog (izmišljene) priče o zabrani davanja koverti hodžama! Au! Kako draga tema narodu! Ta tema s kovertama je tolika glupost da se ne može uopće ničim izmjeriti. Ali, da ne zapetljavamo, hajd’mo jedno po jedno. DAKLE, ŠTA SAD? Jednostavno je...

Još (ne)par dana do kraja juna, a upeklo kao da je sprva augusta. Govorim o lipnju i kolovozu. Neise, posjetio sam ljekara i pitao ga kako je. Veli da je dobro, pa zamlo ne odoh ali on mi prekinu naum pitanjem: -“Kako si ti? – E, pa, uvrnuo sam koljeno…” Brzo smo završili razgovor, izađoh van vidno napet, pa me komšija pred ulazom u Dom zdravlja dočeka s pitanjem je li sve uredu. Jeste. Osim što sam otišao prije termina popiti kahvu, a kako se okupilo svijeta napolju, ja baš htjedoh u miru ući unutra da me niko ništa ne pita, ali kad belaj hoće, neka se babetina posadi za susjedni stol s još nekom ženom… a ne bih je slušao kad nikoga ne slušam, nego se ona raskokodakala i priča vrlo rekao bi insan da je ova druga haman nagluha dok se ova ovoliko trudi da bude glasna. Moj habibi, prerušila se babetina u finu nanu u dimijama, zavila se ono kao do sada nazad svezano, bluza kratkih rukava i dimije… ćeftijani uzvučeni do koljena i… ono što sam “pohvatao” samo su stvari koje ne volim čuti. Baba mi pokvari dan. “Ooon išo na hadž? Kakav hadž! On na hadž? Popi*am se ja na njegov hadž!” Malo kasnije: “Znaam ja šta je islam i biti pravi vjernik! To ti je biti dobar u duuuši, a ovi što sad idu na hadž to sve lopovi!”, opet se sve ne bih da je dalje slušam, ali žena se raspričala: “Ima on djece, dabogda on...

Pomislih, da sam mogao birat gdje ću rođen biti… Neko bi poželio Njemačku, Švicarsku, Austriju,… ali ako je insan baksuz, rodio bi se kao Hitlerov podanik, ili Merkelin… Merkelova nema djece. Poželim da me rodila hazreti Hatidža u kući moga oca Resulullaha, s.a.v.s.,… ali gle sudbine: nije suđeno da iza Poslanika ostanu muška djeca! Pomrli su mu sinovi kao mali. Poželim onda da sam Resulullahu bio njegov zet, da sam ženio njegovu kćerku. Ah, vidi sudbine: ubijen u svojoj kući dok je učio Kur’an. Poželim potom da sam onda bio hrabri veliki Omer, r.a., ali kako on završi: s bodežom u leđima u toku molitve/namaza, od ruke izdajnika! Želje mi ne prestaju, pa pomislim da sam mogao kako odabrati pa da budem nešto kao naši veliki imami Ebu Hanife (bio u tamnici kraće vrijeme, bičevan), ili Šafija (osuđen na smrt, pa oslobođen), Malik (batinao ga vladar zbog jednog jedinog hadisa), ili Ahmed (i on je probao batina)… Pa pomislim, najzad, a da sam se rodio kao Božji poslanik? Odabrani čovjek među milijardama? Jednoga su laškali “samo” devet stotina godina, drugoga bacili katapultom na najveću lomaču u povijesti, treći se raspadao od bolesti, četvrti se bakljao s najgorim narodom koji nikada ništa ne sluša, peti živio u selu homoseksualaca, šestoga progutala ribetina, sedmoga još u djetinjstvu bacili u bunar, drugi ga preprodali, pa bio...

Eh, svašta! Nije mi tema što čuvamo živu glavu kada ugledamo ljubljanske table (registarske tablice) bilo kroz “vjetrobran” ilitiga šoferšajbu, bilo u retrovizoru, bilo kroz bočna stakla,… nije mi tema to što pretiču na punoj liniji, u nepreglednim krivinama/okukama/zavojima, što pod punim gasom izbijaju na prevojima, što… ŠETNJA NA TOČKOVIMA Nego, jučer sam otišao rano ujutro čim sam ustao u devet sati na selo da obavim nekoga posla. U povratku se nisam pretrgnuo žureći. Naprotiv, sjetio sam se da nisam ponijeo nikakve dokumente, nemam vozačke niti saobraćajne ni vlsničke,… jedino sam imao ono što je u toj situaciji najgore: ličnu kartu! Tako da naši mili cajci mogu uredno da napišu ko to sjeda u vozilo bez osnovne opreme: dokumenata! Tako sam onda malo šalabedao okolo puteljcima i na pola gasa da budem što mirniji i finiji, na jednom mjestu sam prešao preko magistralnog puta i nastavio opet puteljcima… Nekome je šetnja dobra za relaksaciju. Meni je vožnja. Zato sam neko vrijeme molio Boga da mi podari osamnaest točkova pod papučom, ali nije bilo propisano. Meni je relaksirajuća vožnja i razgledavanje. VESELA PRIZEMNICA MEĐU DVORIMA DUHOVA Zapade mi za oko prizemnica pod pomoćnim krovom. Pred ulazom “štender” – stalak za opranu odjeću na kojoj se suši dječja odjeća. Čuju se na jazom otvorena ulazna vrata djeca kako se...