Tako me doziva neki Alžirac dok pokušavam pobjeći od njih kao od čopora koji nas opkoli dok vide da nosimo kakvu vrećicu. Sjate se oko insana dok ga spaze da izlazi iz marketa. Jedno vrijeme nisam ni išao u market, već sam kupovao u lokalnoj prodavnici iako je u njoj, to znamo, sve skuplje. Čak sam se poželio onih naših “Ciganki” zbog kojih smo izmislili i glagol “cigāniti”. One su bile tako ljubazne, pristojne, nenapasne… Mada tako nisam razmišljao prije dvije godine. Iskreno. Samo, eto, danas – nakon svega – kada saberem iskanja Romkinja od “deset feninga” i “makar pola marke” popraćene molitvama “Bôg vas čûvao, i vas i vašu djecu!” i ove Alžirsko-ciganske zahtjeve od “dvije marke” popraćene psovkama na engleskom, poželim da sam sreo deset Romkinja nego ovoga jednog. Zato što je prav, zdrav, snažan, mlad… zašto on da prosi?
Da! Smetala nam je onâ iz kuće istjerana Romkinja s djetetom koja za nas ne-Rome nije imala ni ime, koja je sjedila u nekom ćošku na parčetu kartona da izgleda što jadnije, s djetetom u naručju… jer je imala zadani limit kojeg treba dobijeti kući, a danas ne možemo rahat ni do naplatnog aparata za parking da dođemo, a već nas salijetaju: “Papo, ekskjuzmi, trebam samo dve mārke, no fud, ja glādno…” i, eno ga u Žalićima u mezarju s pivom u ruci!
MORSKA PINJA
Pomislio bi neko da upravo pokazujemo vrhunac tolerancije, obzirom da tolerišemo što hodaju s pivom u ruci posred ceste, što javno bacaju smeće po zelenim površinama, što se svako malo međusobno glasno svađaju bez obzira jesu li u slastičarni, u parku, bez obzira jesu li tu prisutna mala djeca… Tolerišemo i što sjede u grupama ili pojedinačno pred osnovnim školama, u krugu školskoga dvorišta, ispred škole i iza škole. Tolerišemo im što ne možemo od njih nekada doći do riječi, što remete mir šetačima, djeci, svojim svađama… Jučer sam bio očevidac kada jedan od njih baca mobitel usred parka, lomi ga, razbija, psuje,… a mala djeca se povlače ukraj uplašena, majke zakloniše maloj djeci pogled da ne gledaju u ružan prizor apsolutnog odsustva kulture i karaktera kojeg mi tolerišemo jer smo upravo na samom “vrhu” top liste tolerantnih naroda.
Naprotiv! Prenosi nam poruke Božije, Njegov Milost-Poslanik, u kojima najavljuje vrijeme kada će drugi navaliti na nas, kao što gladne zvijeri navale na plijen. Prisutni mu drugovi začuđeno progovoriše: “Malobrojni ćemo biti?!” – “Oh, ne!” – reče Milost – “Biće vas mnoštvo, samo poput morske pjene bit ćete! Bog će iz srca neprijatelja odstraniti svaki strah od muslimana, a vaša srca će uvehnuti!”. – “Kako? Šta znači uvehlo srce?” – upita društvo njegovo. “Vehn srca je zaljubljenost u materijalna dobra i prijezir prema smrti!”. Kazalo bi se kod nas da smo morska pjena, ali kada vidim da džukele/psi imaju pravo presretati djecu i napadati ih ako sobom nose sendviče, i kada vidim da sumnjivi tipovi bez ikakvih legitimnih i legalnih dokumenata krše javni red i mir… a zakon se odnoai samo na ljude/insane i to one koji imaju legalne i legitimne dokumente, državljanstvo, plaćene račune i poreze… onda mi nismo morska pjena… pjena je nešto veliko… mi smo morska pinja! Zavoljeli smo šolde i nije nas briga kako ih dobijamo, a kada nam se tabut i ćefini spomenu, zgražamo se nad pomišlju o tome. Vehnemo.
ROMI SA MARGINE
Na margini društva… znamo li mi uopće šta je margina? Margine su, na primjer, u knjigama PRAZNI PROSTOR po rubovima listova iznad, ispod i bočno od teksta! Otvorite knjigu i zamislite ona slova da smo to ne-Romi, a Romi poneko slovo koje se nalazi u onom praznom prostoru oko teksta. E, tu, na toj “margini” našeg DRUŠTVA žive Romi. Van okvira društva. Često im ne znamo ni ime, niti prezime, gdje niti kako žive, koliko ih ima, kako im je, zašto uopće prosjače, može li im se pomoći, kako se mogu uključiti u društvo i postati DIO TEKSTA!? Ponekad samo razmišljam kako bi bilo da smo se makar mi imami pozanimali tom romskom djecom… pa niko ljepše ezan ne bi proučio što bi ga neko Romče kliknulo da nam se srca uvehla rasklikaju!
Bože, oprosti nam! Grješni smo!
