
Podne je već prevalilo. Ne znam koji je ovo sistem mjerenja temperature, ali bih mogao kazati ovako: 5°C, osjeti se kao 15°C, obzirom da je jutros bilo -5°. Neise, februar je, 12. dan, utorak. Nisam išao na pijacu zbog bljuzge, a imao sam ćeif otići. Rijetko šta kupim na pijaci ali odem ljudima nazvati selam i koji put ilaknuti. Na pijaci se Allah spominje samo kad se počne zaklinjati u najnižu cijenu, kvalitet robe i slično. Nekada sam i ja bio na pijaci i čekao kada će neko od 500 razgledača nešto i kupiti. I onda imam nekih devet Zbirki dova, ali onu što se najbolje prodaje – nju ostavim u kutiji ispod štanda. Dođu onda neki što bi biva kupili nešto, ali sve gledaju ono što nemaš. “E” – veli on – “imaš ove razne zbirke dôvā ali ne vidim onu od Fazlića, zelenu?” Objasnim čovjeku da se te Fazlićeve najviše kupuju i da ih stalno moram poručivati. Nisam rekao da ih nemam. Veli čova: “E, Bogami, ja baš htio kupiti tu zelenu, ali kad nemaš šta bi insan.” – “Ma čekaj kad se tako zakuneš Bogom, da nisi džaba došao, sačakaj da pogledam imam li ih još koju.” Zavučem ruku u kutiju i izvučem jednu za njega. – “Aaaah, ko bi rek’o!? Evo momak samo da vidim… kao da nemam sitnih…” – “Ama usitnit’ ćemo rođak, naći ćemo mi sitnih, samo reci koliko treba?”
To su ti dani nekadašnji. Na otvorenju džamije negdje tamo u Suhači ili u blizini, od ranog sabaha haman do ikindije… Platio redarima 5 KM placarine, u selu nigdje nema česme pitke vode. Niko neda ni iz kuće vodu. Niti ko dade makar djetetu u nužnik da ode. Prepržili se toga dana k’o da se Džehennem primakao. Džamijska abdesthana nije bila u funkciji. Nisam prodao apsolutno ništa! Potrošio 20 maraka goriva i 5 maraka placarine. Jeli smo ono šta smo od kuće ponijeli. Mislilo sam makar će se djeca veseliti malo ilahijama i tom programu… ali kome je do veselja kad ti se suše oči od vrućine i žeđi? Ima flaširane vode, flašica 300ml=2 KM, po litar se i ne prodaje.
OBAVIJEST O SMRTI
To je nekako glavna vijest na radiju i jedina se oćuti u tišini. Bez obzira što je to frizerski salon, neki biro, ordinacija, market… Čuješ kako je neko umro u devedesetoj godini i nastavlja se dalje istim poslom, ali sve češće su smrti u četrdesetim i pedesetim. Tragične smrti učestale i više samoubistava ima nego umrlih u saobraćajnim nezgodama. Takve vijesti momentalno promijene raspoloženje svih slušalaca. Odmah sam napisao poruku prijatelju u radiju s prijedlogom da uvedu nešto novo što će ublažiti negativnu atmosferu: recimo obavijesti o ženidbi, udaji, rođenju djeteta!
MNOGO SREĆE U BRAKU I DA-BOG-DA IMALI JEDNO DIJETE!
Polahko ljudi! Ovo je pomalo sarkastično! Dakle, moram se ovako izraziti da nas probudim šamarom po obrazu. Nekada bismo čestitali mladencima i molilo se za njih da imaju mnogo žive i zdrave, fine djece. Danas kada ovim mladim pekama spomeneš drugo dijete a kamoli peto, šesto, osmo… pa lakše će prihvatiti da joj opsuješ familiju nego takvu uvredu – da ima još djece. I to jedno, da može kako, čim se rodi da ima 18 godina i da ide sebi zarađivati i brinuti se o sebi. Jer nema ona vremena za toliku djecu, dok se posveti prvo i najprije sama sebi. Ja ne znam šta ko od vas misli… ali one naše nane što su rađale po jedanaestero djece – to su bile prave žene i prave majke. Hrabre, odvažne, srčane, brižne i povrh svega: ljepota ih je bilo i gledati i slušati. U njima smo nalazili smiraj, sreću, zadovoljstvo, utjehu. Sjećam se kao da sada gledam kako me nane moja Hajra tapše po ramenu radosna što uživam u svakom zalogaju njene pite,… radosna što me vidi. Kao da je znala da će ujutro dušu ispustiti. To su bile žene. Ovo danas samo plastika i barbike.
Nastavim poslije… sad me uzdrmala ova sjeta. Trebam nani pred dušu šta proučit’, milostinju u njeno ime podijelit’. Odoh. Čitate me poslije… selam!