PIJACA

P

Podne je već prevalilo. Ne znam koji je ovo sistem mjerenja temperature, ali bih mogao kazati ovako: 5°C, osjeti se kao 15°C, obzirom da je jutros bilo -5°. Neise, februar je, 12. dan, utorak. Nisam išao na pijacu zbog bljuzge, a imao sam ćeif otići. Rijetko šta kupim na pijaci ali odem ljudima nazvati selam i koji put ilaknuti. Na pijaci se Allah spominje samo kad se počne zaklinjati u najnižu cijenu, kvalitet robe i slično. Nekada sam i ja bio na pijaci i čekao kada će neko od 500 razgledača nešto i kupiti. I onda imam nekih devet Zbirki dova, ali onu što se najbolje prodaje – nju ostavim u kutiji ispod štanda. Dođu onda neki što bi biva kupili nešto, ali sve gledaju ono što nemaš. “E” – veli on – “imaš ove razne zbirke dôvā ali ne vidim onu od Fazlića, zelenu?” Objasnim čovjeku da se te Fazlićeve najviše kupuju i da ih stalno moram poručivati. Nisam rekao da ih nemam. Veli čova: “E, Bogami, ja baš htio kupiti tu zelenu, ali kad nemaš šta bi insan.” – “Ma čekaj kad se tako zakuneš Bogom, da nisi džaba došao, sačakaj da pogledam imam li ih još koju.” Zavučem ruku u kutiju i izvučem jednu za njega. – “Aaaah, ko bi rek’o!? Evo momak samo da vidim… kao da nemam sitnih…” – “Ama usitnit’ ćemo rođak, naći ćemo mi sitnih, samo reci koliko treba?”

To su ti dani nekadašnji. Na otvorenju džamije negdje tamo u Suhači ili u blizini, od ranog sabaha haman do ikindije… Platio redarima 5 KM placarine, u selu nigdje nema česme pitke vode. Niko neda ni iz kuće vodu. Niti ko dade makar djetetu u nužnik da ode. Prepržili se toga dana k’o da se Džehennem primakao. Džamijska abdesthana nije bila u funkciji. Nisam prodao apsolutno ništa! Potrošio 20 maraka goriva i 5 maraka placarine. Jeli smo ono šta smo od kuće ponijeli. Mislilo sam makar će se djeca veseliti malo ilahijama i tom programu… ali kome je do veselja kad ti se suše oči od vrućine i žeđi? Ima flaširane vode, flašica 300ml=2 KM, po litar se i ne prodaje.

OBAVIJEST O SMRTI

To je nekako glavna vijest na radiju i jedina se oćuti u tišini. Bez obzira što je to frizerski salon, neki biro, ordinacija, market… Čuješ kako je neko umro u devedesetoj godini i nastavlja se dalje istim poslom, ali sve češće su smrti u četrdesetim i pedesetim. Tragične smrti učestale i više samoubistava ima nego umrlih u saobraćajnim nezgodama. Takve vijesti momentalno promijene raspoloženje svih slušalaca. Odmah sam napisao poruku prijatelju u radiju s prijedlogom da uvedu nešto novo što će ublažiti negativnu atmosferu: recimo obavijesti o ženidbi, udaji, rođenju djeteta!

MNOGO SREĆE U BRAKU I DA-BOG-DA IMALI JEDNO DIJETE!

Polahko ljudi! Ovo je pomalo sarkastično! Dakle, moram se ovako izraziti da nas probudim šamarom po obrazu. Nekada bismo čestitali mladencima i molilo se za njih da imaju mnogo žive i zdrave, fine djece. Danas kada ovim mladim pekama spomeneš drugo dijete a kamoli peto, šesto, osmo… pa lakše će prihvatiti da joj opsuješ familiju nego takvu uvredu – da ima još djece. I to jedno, da može kako, čim se rodi da ima 18 godina i da ide sebi zarađivati i brinuti se o sebi. Jer nema ona vremena za toliku djecu, dok se posveti prvo i najprije sama sebi. Ja ne znam šta ko od vas misli… ali one naše nane što su rađale po jedanaestero djece – to su bile prave žene i prave majke. Hrabre, odvažne, srčane, brižne i povrh svega: ljepota ih je bilo i gledati i slušati. U njima smo nalazili smiraj, sreću, zadovoljstvo, utjehu. Sjećam se kao da sada gledam kako me nane moja Hajra tapše po ramenu radosna što uživam u svakom zalogaju njene pite,… radosna što me vidi. Kao da je znala da će ujutro dušu ispustiti. To su bile žene. Ovo danas samo plastika i barbike.

Nastavim poslije… sad me uzdrmala ova sjeta. Trebam nani pred dušu šta proučit’, milostinju u njeno ime podijelit’. Odoh. Čitate me poslije… selam!

O meni

Osman Nadarević

Rođen u Bihaću 1979.g., rodom iz Velike Kladuše, BSc islamske vjeronauke, imam, hatib, muallim.

Komentariši

Osman Nadarević

Rođen u Bihaću 1979.g., rodom iz Velike Kladuše, BSc islamske vjeronauke, imam, hatib, muallim.

Get in touch

Quickly communicate covalent niche markets for maintainable sources. Collaboratively harness resource sucking experiences whereas cost effective meta-services.