Osjetljivost često doživljavamo kao negativnu osobinu, a izrazito-osjetljive osobe (HSP) uglavnom optužujemo da sve shvataju previše lično, čak i preozbiljno. Visoko-osjetljivi dublje osjećaju, više analiziraju, teško donose odluke, lahko uočavaju detalje koje prosječno-osjetljivi ne bi primijetili i – što je najvažnije za vas koji to niste – highly-sensitive persons nisu takve osobine odabrali, mi smo s time rođeni. Nasljeđujemo takvu narav genetski.
ŽURI DIJETE NA POUKU
Nikada nisam volio kada mi se priprsne u vožnji: “Jel’da si je vidio?!” – Naravno da jesam! Vidio sam kod nekoga od vas kako vam je slika na zidu ukošena za cijeli milimetar, keramičaru sam nedavno kazao da nije polu-mozaične pločice poređao na istu stranu jer sam u mozaiku primijetio šablonsko ponavljanje. Kod prijatelja u Bihaću u dva pogleda uz stub u dnevnom boravku uočio sam šablone imitacije lijepljenog kamena. Cestom dok vozim primijetim sve! Žive, mrtve! Ponekad mi promakne radar, ali – nije do njega. Tako sam primijetio dječačića kako užurbanim korakom ide iz suprotnog pravca prema meni. Praznik je, nema škole. Znam da nisam toga dana vozio djecu u školu. Dječačić je mogao biti bilo koji, ali nije! On ne nosi poderane hlače, pristojno je odjeven, pomalo i ozbiljno za njegove godine, pa je očito da nije izišao na druženje s drugom djecom, već ide na ozbiljno mjesto, vjerovatno mekteb u džamiji pored koje sam malo prije prošao. Tako naiđe i djevojčica, s dugom tunikom i još dužom bundom. Ona, kao i sve curice, nosi sobom i udžbenik. Jasno je da je vrijeme mekteba, istog onog kojeg i ja imam dok se vratim kući.
(M)UČENJE DJECE
Kako svi mi iz HSP duboko osjećamo i mnogo analiziramo, meni se nametnulo pitanje hoćemo li mi – muallimi, vjeroučitelji, čista obraza stati pred Boga kada nas upita o dječici – koja su pješačila do mekteba po nekolko kilometra – jesmo li im doista pružili svoj maksimum? Jesmo li, umjesto toga, pozvali djecu da ih preslušamo a potom zadamo novo gradivo da ga sami kod kuće savladaju? Razmišljamo li ot im koracima džihada nedužnih? Hoćemo li imati adekvatan odgovor? Naravno! Čuo sam ja to “milion” puta: Osmane, shvataš stvari preozbiljno! Takav je belaj kada si HSP, ali – zar je Ahiret šala? “Šta je ovoj knjizi – reći će – niti ju je mašila sitnica, niti krupne stvari?” a u njoj se upisuju naša djela, pokreti, grimase,… “Namrštio se i okrenuo!” – ukoren je Poslanik. Ko će Bogu dževap dati za te sabije? U nekoj osnovnoj školi nastavnica njemačkog jezika drži razrednu nastavu, nastavnik fizičkog predaje njemački, direktor je stranački polupismeni poltron,… Šta je ovo? Kakav je ovo zeman? Mučitelji muče mučenike toliko da mene od same pomisli uhvati mučnina u vožnji.
Ovo je svijet zombija, tipkača u mobitele, selfista, nerealnih, zaluđenih marketinškim porukama koje traju duže od filma, nešto kraće od dnevnika.
M.selam, dragi moji!
