Tako je i jutros granulo. Baš s istoka. Prvi je dan dvije i dvadesete a Sunce i dalje s istoka navire. Otvorim prozor, tobe jarabbi, k’o da sam u snu. Hej, koja tišina! Čaršija od mene nekako k’o na sofri, pa čujem sa prozora sve što se dolje dešava. Jutros tiho nekako.
Dvoumim se bih li sletio do čaršije popiti kahvu koju će neko drugi da pripremi, ili da se vratim u početni horizontalni položaj. Ipak sam se spustio do čaršije. Za ne povjerovati! Mislim, tako se to kaže, iako znamo svi da je to tako. Prvi je, Nova godina, neradni dan, ali vidim: radi!, zatim: i on radi!, zatim: i oni rade!, tako uz čaršiju, napravim krug tek tako iz neke radoznalosti. Navratim kod jednoga da popijem kahvu, onoga koji je svoje radnike poslao kući, a došao lično poslužiti nekoliko nas koji ćemo svejedno negdje potražiti kahvu i na neradni dan.
Poslije devet sati čaršija je bila već popunjena svijetom. Optimističan sam što za bajram ipak nije tako. Za bajram smo kod rodbine s kupljenim hedijama ili dijelimo kurbane. Za Novu gledam ipak ta zabrinuta lica očiju uprtih prema graničnom prijelazu koji jedva čeka da ih zadrži i izvuče iz njih posljednji atom strpljenja.
Razmišljam o svim tim radničkim pravima. Na kasi zastanem pa nazovem selam kasirki. Upitam je: Kako ste? Začudi se, pa odvoji pogled od kase. Navika mi je uputiti i blagi osmijeh, jer će i ona uzvratiti osmijehom i kazati: “Dobro sam, hvala!”.
Neko je divno sročio, nakon što je mentor našeg karaktera, alejhisselam, kazao: “Osmijeh je sadaka”, u par kratkih rečenica, ono što bih preporučio da svako od nas ima konstantno na umu:
“Osmijeh ne košta ništa, a znači mnogo. On obogaćuje one koji ga primaju, a ne osiromašuje one koji ga daju. Traje trenutak, ali sjećanje na njega ponekad je vječno. Niko nije dovoljno bogat da bi ga propustio, niti tako loš da ga ne zaslužuje. On čini ljude sretnima, olakšava im rad, a očit je znak prijateljstva. Obeshrabrenima vraća hrabrost, daje odmor onima koji su umorni. On se ne može ni kupiti, ni pozajmiti, ni ukrasti, jer je nešto što nema vrijednost, osim onda kada se poklanja. I ako nekada sretneš osobu, koja više nema osmjeh, budi velikodušan, pokloni joj svoj… jer niko ne osjeća takvu potrebu za osmijehom, kao oni koji ne mogu da ga poklone drugima!”
Ah, mrgudi moji dragi, dok smo opterećeni svojim brigama i potajnim maštanjima kako bi bilo zgodno da svoje brige jednostavno otklonimo ili ih ublažimo, pri susretu s drugima trebamo se pravovremeno sjetiti da upravo možemo nekome drugom olakšati brigu jednostavnim blagim pitanjem i kratkim osmijehom znajući da će nam se vratiti ono kakvi smo prema drugima!
Nekada sam stajao iza kase, dočekivao kupce. Dođu neki praznih ruku noseći bukete cvijeća na licu, pa ih s radošću uslužim. Dođu potom crni oblaci hladnoće, dok progovore munja s jezika preplavi mi tijelo, zamolim Boga da ih Mikail otpuhne vjetrom kako su ušli tako da izađu.
Nemojte se “NASMIJATI BRATU U LICE” – to je tako strašan i ružan prijevod hadisa, od sunneta je “OSMJEHNUTI se…” Budite #osmijeh, #smile, #besma (#بسمة)!
Poklonimo osmijeh prosjaku, onim našim Romkinjama, promrzlom saobraćajcu kada nas zaustavi, radnicima na benzinskim pumpama, kasirkama, radnicima na raznim šalterima (ima li – usput – šalter ikakve veze sa “šaltanjem” ljudi: tipa: “fali Vam papir…”?), upitajte jednostavno pitanje: “Kako ste danas?” Možda se upitani sjete spomenuti Dragog Boga: “Dobro sam, hvala Bogu!” i eto i nama sevapa i njima Božijega dobra. Ako budete zahvalni – veli Uzvišeni – sigurno ću vam dati još više!
Topli selam!
