oznakadisocijacija misli

Efendija, znaš li ko je umro? JA: Ne znam. ON: Umro je ovaj gore kad se ide usput, ali nije on naš džemat otkako mu je žena umrla. On sa njom ima troje djece i od njih troje dvije su kćerke, ova jedna se udala za one njihove tamo i otišla živjeti u Beogradu. On je to jedva podnio, jedno vrijeme nisu ni govorili dok on nije shvatio da je to – to i da se to ne može promijeniti. A ona je inače ovako bila uvijek dobra prema svakome. A druga mu se udala ovdje blizu za onoga gore kad se izađe na put u selo. Njegov otac je sa mnom radio u Sloveniji u istoj firmi gdje sam i ja bio… uuu… bio sam ja tu cijeli radni vijek. Ja sam tu radio na svemu što se vozilo, od viljuškara do kamiona i kombija. Nikada nisam zakasnio na posao jedne minute i uvijek sam bio pola sata ranije na poslu. Ja uvijek upalim pola sata ranije da se motor zagrije jer je štetno da se vozi odmah onako, to rasturi klipove, pa onda navratim po radnike pokupim ih… a to je bio dugački kombi sa dvanaest mjesta a ja sam odmah ono imao položeno i za D kategoriju pa sam jedini ja bio koji sam to mogao voziti. A nikada nisam zaspao za volanom! Nikada! A znao sam krenuti iz Ljubljane u sedam ujutro, trebao sam voziti neki dio mašine na zamjenu pa nije sve moglo stati u kombi i onda sam ja to namjestio kako ja znam to namjestiti i fino zatvorio vrata, pričvrstio ih i krenuo. Tada nije bilo ovih granica...