Neki polovan monitor sam kupio za šest eura i kada htjedoh priključiti ga na laptop vidim da među odloženim kablovima nemam niti jedan klasični (VGA) kabel. Koliko sam puta premjestio tu kutiju s kablovima među kojima je bio i taj neki VGA, takozvani “obični” kabel za monitor. Svaki put kada bih ih negdje premiještao pazii bih da me ne ulove oči, bilo čije, jer bi me inače upitali: “Što će ti ti kablovi? Što to ne baciš?” a ja bih kao papagaj ponavljao: “Neka, mogu nam zatrebati.”. E, izgleda da sam i ja jednom pomislio kako mi taj kabel neće više nikada trebati i da sam ga ipak izbacio. Vozeći se danas do polovaže da kupim polovan kabel, razmišljam o tome kako nekada odbacujemo stare veze s ljudima koji su nam nekada bili važni, koji su nam trebali. Danas, kada nam više nisu potrebni, dobro bi bilo čuvati te veze, ne odbacivati ih. Ne znamo kada će nam zatrebati usluga davnog poznanika, pa ćemo poželjeti da imamo negdje taj kabel da se spojimo, povežemo. Ako nemamo s njima vezu, a onda s njihovom djecom, roditeljima,… nekada i dobar adapter može i preko novijih kablova uspostaviti konekciju sa davnim prijateljima. Dok tako razmišljam o ozbiljnim pitanjima, pasivno slušam nešto sa televizora i čujem pitanje novinara sa Javnog Servisa građanima koje očito smatraju ludima: “Gdje ćete provesti najluđu noć?” ČEMU SE LJUDI...
