oznakasmrt

Jedne noći sam usnio sebe na tabutu, nosili su me visoko na svojom ramenima, osjetio sam njihov brzi hod preko tijela koje se oslanjalo na rubne letvice tabuta. Vidio sam niz svoje tijelo bijeli ćefin i na samom kraju stopala dobro uvezana. Nisam imao glasa da zovnem djecu svoju, niti sam se mogao okrenuti da ih pogledam za sobom. Prvo i jedino za čim sam se zabrinuo bilo je jesam li iza sebe čeljad svoju ostavio Allahu pokornim. Pokušavao sam se sjetiti jesam li ih podučio vjeri, jesam li ih usmjerio dovoljno, onako kako treba? Međutim, sjećanja nisu postojala, nisam se mogao sjetiti, mozak je umro i sa njim ono što pamtim. Ostalo je ono što sam nosio u duši – čeljad svoju i strah od Kijametskog dana! Ljudi su i dalje mrmljali neke nerazumljive riječi. Nisam ih ni slušao. Samo su nosili. Ja sam znao da me čeka hladan grob u kojem ću biti u neizvijesnosti do proživljenja. Tek kada me ponovo proživi… ah Bože! Kako Te molim da me iznenadiš i obraduješ Svojim melekima koji će donijeti moju knjigu djêlā sa desne strane, jer znam, ako dođe sa lijeve strane – spasa nema onome kome prevagne knjiga na lijevu stranu, u loša djela. Utom sam se probudio… heftu dana se nisam mogao nasmijati. I sada se sjećam toga, kao da sam to doista i doživio. Hvala Allahu na novoj prilici! U 40 mojih godina, triput su se ljakari borili za moj život, ali imam osjećaj da sam...