Taj period života u kojem tako strasno prihvatimo “vjeru sa izvora”, znam da je ispunjen ushićenjem, zanosom, radošću, entuzijazmom… Šta god da je od vjere, a to nisam ranije znao, odmah to prihvatim i u životu primijenim. Subhanallah, šta sve nisam znao! Čak, štaviše, izaći će sve to na jedan stepen kada sam došao do uvjerenja da – u biti – uopće nisam o vjeri ništa ni znao! U podsvijesti me, ipak, kopkalo pitanje: je li sve to zaista realno?
ARAP KOJI NE ZNA KLANJATI
Sjetio sam se, u tome zanosu, kako je jedna divna nastavnica, mehlem od insana, dovela među nas još inih osamdesetih nekakvog Arapa koji bijaše (i sada je) njen muž. Visok, tamnoput, špreha arapski, ali – brate! – kada stade do mene da klanjamo iza moga babe-efendije, bješe podne il’ ikindiju, Allahu Milostivi – pa ovaj Arap ne zna klanjati! Hej, svezao ruke navrh prsa, raskoračio se,… a jes’ nepristojan u namazu!
Što ja nisam ni klanjao svoj namaz jer sam, u biti, cijelo vrijeme samo pratio njegovo “neznanje” o namazu, tada to nije bilo bitno.
Na moje očito zaprepaštenje, babo je poslije namaza reagovao objašnjenjem kako postoje različite prakse obavljanja namaza i da su sve one u okviru ispravnog. I ovo naše je ispravno, ali i ono njegovo.
Sjeta na taj događaj kopkala je u meni sumnju da je sve ovo malo prenapuhano. Naprosto ne može biti istina da smo svi mi u zabludi! Takva pomisao izlazi iz granica razumnog.
RODITELJI, REDIJELLAHU ANHUMA
Tako je to. Roditelji moji nisu mi nikada zabranili duhan. Nisu mi nikada zabranili alkohol. Nisu mi nikada zaprijetili da ne smijem ulaziti u gostionice. Jednostavno, naučili su me ono što sam o tim pošastima trebao znati, tako da mi je usađen prijezir prema tome i on me i danas drži daleko od toga. Zašto ne kazati – da Allah bude zadovoljan sa njima i uvede ih u Džennet? Spasili su me do kraja moga života velikih belaja pred kojima bih sigurno nekada pokleknuo, da nije u moju bît usađen taj kôd prijezira.
Tako su me naučili da pitam onoga koji zna, onda kada ja ne znam ili ako nisam siguran. Četrdeset mi je godina, ali ja i danas pitam! Ne samo da pitam, ja – hvala Allahu – i poslušam. Ne pitam da bih se raspravljao, već da bih poslušao. I to je od njih ostalo, u meni. Zanimljivo je kako su me tome naučili, a katkada se i sami otmu tom kodeksu pa ih ovako ponekad podsjetim: mene ste naučili kako treba, valjda bi bilo sada najprječe da se i sâmi toga držite. Eto, hoće da poslušaju. Baš su mi dobri. Treba svakoga katkada podsjetiti na njegove vlastite savjete.
Allah im dao džennetske bašče u kojima neće kopati niti orati, već uživati sa svojom djecom koja su već otišla tamo i čekaju… čekaju sviju nas inšallah, ali najprije roditelje svoje. Dva moja brata i sestra, to su bile sabije, kao prethodnica svojim roditeljima, ako Bog da, u rahatluku.
PROFESOR, REDIJELLAHU ANHU
Tako sam ja profesora zaustavio, njega kao hodajućeg znanja, da bih iz njega “izguglao” informacije, onako kako me moji naučiše. Pitam ja njega: – Profesore, ko su ovi muslimani i šta je to? Trebam li ja sad sve to tako, i kako ustvari ne prihvatiti bilo šta od tih novih saznanja kada su sva temeljena na ajetima i hadisima?
Upitani tada meni hitar odgovor dade: – Lijepo je družiti se s onima koji u džamiju idu, ali nemoj – ako si već moj savjet tražio, jer ne bih to preporučio – nemoj vjeru ni vjerske propise učiti niti prihvatati od onih koji nisu za obučavanje kvalifikovani niti kompetentni. I ono u životu što bi počeo primjenjivati, a što nisi ranije, nemoj naglo i sve odjednom. Sigurno će te to slomiti i onda ćeš sve odbaciti. Čitaj malo više o Allahu, upoznaj više Gospodara Milostivog, pa Njegove meleke, pa se upoznaj s Njegovim knjigama… prijeđi dobro imanske šarte i dobro se sa njima upoznaj. A sve ovo ostalo što se uči u medresama našim o namazu i vjerskim propisima, sve je to u okviru ispravnog i dozvoljenog, tako da se nemaš razloga brinuti!
PRIJATELJ ME POSLIJE IZRUŽIO
Prošlo je od toga susreta s profesorom cijelih dvadeset godina kada to, potom, ispričah svom velikom jaranu, bliskom i iskrenom prijatelju. Prvo je očima preletio po dnevnom boravku a onda se podozrivim pogledom unio meni u oči s pitanjem ispunjenim razočarenjem: “I ti to meni, hababu, kažeš sada? Nakon dvadeset godina! Znači, gledao si me kako sam zagrizao i kako griješim, a to si mi prećutio! Što i ti mene nisi tako savjetovao?!”
– Uredu, habibi. Prvo, šta god da sam rekao, ja sam bio tek prvi razred medrese! Zašto bih ja nekoga podučavao a tek sam počeo učiti? Drugo, ti si bio toliko zagrizao, da sam ti kazao šta mi je dotični profesor preporučio, ti bi – tada – prekrižio tog profesora za sva vremena, rekao bi da se i on prodao za dunjaluk, a danas ne bi imao ženu koja je iz njegove familije. Budi iskren. Zar nije tako?
– U pravu si! Vjerovatno više nikada ne bih poslušao ni jedno njegovo predavanje!
Savjet se daje onome koji savjet traži! Savjet je, često, velika greška, ako ga dajemo onome koji savjet od nas nije tražio.
Kroz dvije decenije suživota sa zaljubljenicima u izvorni islam, svjedočio sam mnogim slučajevima kojima je pretjerivanje naškodilo, koji su toliko te bistre vode popili da su se ugušili. Neki preživjeli danas krive vodu i smatraju da je ta bistra voda nezdrava.
