Devetnaesti je, januar. Dvije i dvadeseta godina, meni – prva poslije četrdeset. Htio ja to ili ne, obračun se u glavi dešava. Zbrajanje, oduzimanje, komparacija, skraćivanje dijeljenih i podijeljenih, množenje, dijeljenje, kvadriranje, kubiranje, izvlačenje korjena,…
VOLIO BIH DA NISAM U PRAVU!
Lome mi se i vrzmaju razne misli po glavi, o svemu i svačemu. O sistemu najviše. Tome koji kreira ludačku svijest koja ubija podsvijest i savjest! Prilazim pješačkom prijelazu, neka gospođa trči preko njega usput dajući znakove išaretom da mi se mnogo zahvaljuje što sam… šta?! Što je nisam pregazio, što joj nisam trubio svirenom, što joj nisam opsovao majku njenu jer prelazi cestu na prostoru rezervisanom upravo za pješake!? Čemu strah? Zar je postalo pravilo da pješaci bježe pred vozilima? Kada se dočepala trotoara, opet je zastala i osmijehom se zahvalila, blago se naklonivši prema meni. Uzvratio sam osmijehom, dlanom prema njoj dam joj “peticu” ne osjećajući pritom – ustvari – nikakvu radost, već sram i stid! Hoće li nam se ljudi zahvaljivati ako ponekad nismo zlobni?
ODJEDNOM RAZUMIJEM PIJANICE
Pod cunamijem nekih dešavanja s kojim sam se morao suočiti, često sam se pitao – da nisam naučio, kako bih se sa svime nosio? E, pa, ne bih se nosio! Mnogi koji završe u kafani, nisu tamo iz navike, nego zbog toga što neke važne stvari nisu znali. Razmišljam o pijanom džematliji koji mi kaže: “Efendija, krvi! Krvi, ako treba, ali ne smije niko da te dira!” i o trijeznome pogana jezika i bolesnoga srca… Zar su pijanice zlobni, pakosni, iskvareni? Ne, oni su samo izgubljeni! Ne znaju niti su svjesni kuda trebaju, kada, gdje niti šta! Zloban je onaj ko pri punoj svijesti govori besmislice! Koji izmišlja, laže, prenaša, ogovara, sumnjiči, oholi se…! Dođete do duvara i znate šta trebate “kliknuti” da se izvučete, ali – šta je s onima koji to ne znaju? Panu. Predaju se! Tako ja mislim, a autobus pun nečijih očeva, majki i djece upravo juri u mojoj traci na mene! Pretiče kolonu automobila i ne znam hoće li me na kraju izbjeći ili će me sa ceste pomesti! Da ga neko upita je li normalan, poslao bi ga “gdje ne treba” i kazao: naravno da jesam! Na čemu je taj vozač? Jesu li neke lakše ili teže?
VUK DLAKU MIJENJA
…a mi nikako da shvatimo da je ovo tako ozbiljna poslovica. Vremenom naučim da se dlaka stvarno mijenja! Ćud ostaje ista! Narav! Neko, poneko, istrenira se i nauči kontrolisati svoju narav, ali i to je dio pozitivne naravi: samokontrola! Shvatim, vremenom i godinama, da je čovjekovo doživljavanje, prihvatanje i prakticiranje vjere isključivo njegova privatna dimenzija i da to nikako ne bi trebalo da ima veze sa mnom! Kroz tri decenije, ove koje pamtim, naučim da čovjeka ne mogu “znati iz džamije”. Čovjeka upoznamo kada sa njim putujemo, kada od njega kupujemo, ili kada sa njim zajedno živimo. Ženu-vjernicu tražimo po mahrami, haljini, umjesto po karakteru! Što smo toliko formalni? Zašto nema suštine? Što će mu brada sunneta ako preko nje spaja be i je, laže, petlja? Šta će joj mahrama? Da umota kosu? Zamišljam mladića koji mi govori: efendija, brate, kad sam joj vidio kosu, opčarala me, sanjam je i ne mogu bez nje! Koga ismijavamo? Sebe? Boga!? Vjeru?! I, što će joj svezana glava ako joj je odriješen jezik? Trača, prenaša, podrugljivo gleda na druge, sebe umislila da je hazreti Hatidža ili Čestita Merjema! Mnogo se treba učiti o srži i suštini naše vjere. Mi imamo, mnogi od nas, samo njenu ljusku, celofan, okvir, i jedno veliko ništa u njemu!
OTKUDA UNA
Taman tako razmišljam kako živimo vrijeme konzumerizma, formalnog islama, besmisla i šuplje priče, a onda najednom sve utihne, iščezne svijet oko mene, nastane tišina, vrijeme stane. Kao da sam u “slowmotion” (usporenom kretanju) gdje vidim jasnije.
Mahsuz vam selam!
